(Esej o sopstvenoj poetici umetničog stvaralaštva, kao deo Magistarskog rada iz zidnog slikarstva, na temu Alegorija)
U razmišljanju kako bih mogla opisati i predstaviti sopstevnu poetiku, prvo mi pada na um da je to ipak prilično teško za slikara koji se isključivo vizeulno izražava. Međutim u ovom izazovu i razmišljanjima o predstavljanju sopstvenog sveta, inspiracije i tematike koja me je vodila u svom umetničkom stvaralaštvu, sigurno moram zaći i u onaj intimni, psihološki deo sopstvenog bića, kako bih objasnila odakle potiču odrđeni motivi i porivi
gost autor:
pingvin, kadkad poludi:
( posvetio margariti)
Nekada davno, u jednoj dalekoj zamlji, nalazilo se jedno magično kraljevstvo. U tom kraljevstvu su svi bili srećni, jer je kralj bio veoma mudar i blagonaklon. Kraljevstvo je bilo bogato, stanovnici su bili radosni. Ali niko zapravo nije znao da se, brižljivo sakriven, pored kralja nalazila njegova desna ruka – jedan stari promućurni čarobnjak, koji je pomagao kralju pri donošenju najtežih odluka.
Jednog
Plitko su mi rupice. Tik ispod naslova. A imam i pertle. U boji. Da obeležimo kapije. I ne pobrkamo poglavlja.
Nemoj, kaže mi pametno, i dobronamerno, da stiskaš te reči i praviš od njih pesme koje se ne umeju čitati. Daj malo vazduha i više o: šta je i ko kako kome..... i zašto. I zašto!
Ona mu se naslonila na grudi, puštajući ga da je provede kroz saborište. Nit’ što vidi, nit’ čuje, stisla oči i samo misli kako je ovo ružan san. „Nek’ nestanu! Nek’ svi nestanu! Neću, neću da ih gledam!“ Razmiče se svet pred njima, pa kako Milanko i Jelena prominu, sašaptavaju se i podgurkuju: „Što bi ono? Odjuri Obren niza stranu k’o da ga furije gone!“
Kako zamakoše u šumarak, Jelena ga odgurnu i kleknu na meku paprat. Tek joj tu, sklonjenoj od očiju radoznalaca, dođe da kuka iz glasa. Drhti i jeca, a Milanko nemoćno kraj nje stoji.
iza mog ogledala
ima jedan wonderland..
Tri hica u glavu iz neposredne blizine dok je spavao u kući u bogatom kraju u Meksiko Sitiju. Sutradan je, na Uskrs 1986., po novinama pisalo da se radilo o imućnom biznismenu. On je bio mnogo toga, ali ne i imućni biznismen. Oni koji su znali ko je u pitanju su, i nehotice, odmah primetili ironiju. Preživeo je sedam godina, tridesetih, kao lični sekretar, prevodilac i telohranitelj Trockog živeći i radeći s njim tokom izgnanstva u Turskoj, Francuskoj, Norveškoj i konačno Meksiku, ali je na kraju pao kao žrtva ljubavi, mada bi se pre moglo reći zavisnosti, svoje četvrte (ili pete, “u zavisnosti kako se broji” govorio je) žene. Ana-Marija Zamora, ćerka imućnog i uticajnog meksičkog advokata, koji je među svojim poznatim klijetnima imao i Trockog i Diega Riveru (a s tim i Fridu Kalo), je odmah po ubisvtu presudila i sebi. Komemoracije povodom smrti su održane na Harvardu, Stanfordu i Institutu Poankare u Parizu. Svaka od ovih institucija ga je smatrala (želela?) dovoljno svojim da bi ga udostojila ovakvim činom, iako je on najduži do svoje akademske karijere proveo na Njujorškom Univerzitetu, gde je svoj odnos sa studentima sumirao rečima “njih nije briga, a i mene nije briga”.
Nisam ni sanjao da ću zamrziti jesen, da neću više uživati u njenim čarima, bojama, šuštanju lišća, vazduhu, svetlosti, nagoveštaju novog...što me je očaravalao, dovodilao do ludila, jer kako nazvati stanje opšte izbezumljenosti zbog pronalska u drugome biću nečeg što ti ne da mira, što te danju i noću podbada, milo, ali zaboli ako uzročnik bar ne pomisli na posledice ili ih ne pomiluje rečima. Taman sam se osilio u prilaženju devojkama, bez straha, da će me ignorisati, išao u grad, gledao ih pravo u oči, počele mi se svidjati crvenokose, krivonoge, mršavice, tihe, šepuraste, plavih i crnih očiju, poput jezera i dugih noći, sa tankim prstima kao grančicama breze, sa štrikanim kapama i rukavicama, bez prstiju, one koje su stalno nosile knjigu i one koje su prodavale svoje telo i strast, a za ljubav nisu imale vremena...Bilo je i devojaka koje su išle ispred svog vremena /početak '70-ih/, bacale seme života sa nekih drugih podneblja, rizikujući da budu osuđene i odbačene, izopštene iz društva u kojem su htele da žive, da mu se totalno podaju udahnjujući mu neobičan smisao.