Još prvi petli nisu jutro oglasili, a Jelena iz postelje kliznu, pa kad joj pod nogama daske zaškripaše, baci brz pogled prema Milanku, da ga ne probudi pre vremena. On se samo malo promeškolji i lepše namesti u šuškavoj slamarici, a Jelena poveza maramu da joj kosa ne smeta i suknom se opasa, pa stade da džara žaračem po pepelu, tražeći žišku da vatru raspali. Čim zaiskri prva varnica, baci na nju šaku slame i suvih grančica, pa bosa otrča do drvljanika da još potpale donese. Tabani joj uroniše u rosu avgustovske zore, i laka jeza joj se uz noge do temena
Škljocnula sam dva puta i otvorila novi dokument.
Gledamo se zateklo: belo i ja. Očekuje od mene da imam. Zašto sam inače dolazila! I u pravu je. Šta da mu kažem? Da sam htela da se naslonim. I sklonim negde priču o priči. Nadala se da će pomoći? Da će prihvatiti i ćutati? Neće. Dosta i belini da bude sama.
jedna priča.
jedna haljina.
dokument.
Od pravilnog rasporeda zavisi hoće li se sresti.
Bice da su jos pre prve svoje zajednicke sesije Barbra Strajsend i njen kolaborator, producent i pijanista za ovu priliku, Dajana Krol, osmislile album "Love Is The Answer" kao duboko emotivan zapis u kome svaka pesma treba da bude svojevrsno "istrazivanje u vezi sa pitanjima srca". Neko bi i sam takav potez - udruziti Strajsendovu i Krolovu u zajednickom projektu - opisao kao
Ispod makadamskog druma prostrla se mala zaravan, sa kućom i mlekarom na sredini, omeđena orahom i drvljanikom s jedne, a leskovim šumarkom s druge strane. Dvadeset muških koraka u širinu i trideset pet u dužinu, pa se preko kamene podzide, strmoglavi u šljivik. Tamo gde se padina ublaži, prostrle se livade, a red vitkih jova, jedna plevara i štala preseku pogled i početak njiva obeleže. Kao da se neko zabrinuo da će mu i imanje niz tu padinu skliznuti, s donje ga strane gustom bukovom šumom podupro. Kroz nju jedna stazica, obrubljena divljom kupinom, vodi do
U životu sam neke stvari radio premalo, neke taman koliko treba, a seobe spadaju u onu treću vrstu. Broj prenešenih ali nikad otpakovanih paketa se sa svakom selidbom uvećavao, a lenj kakav već jesam neke od njih nisam otvarao već dvadesetak godina. A drugo što treba da se zna je da sam kao mladi junoša pisao neku kao poeziju, mislio sam u ta doba dosta dobro o njoj, ali sam prestao sa tim kada sam napunio 24. To se nimalo slučajno poklopilo sa prvih nekoliko meseci
Aktivisti NVO BUBE92 i učesnici kampanje "Sloboda i šengenska viza teheranskim mangulicama - SišTM" u saradnji sa blogerima B92 + moderatorkama (05 i, naravno, 012) kao i ostalim sa nezavisnih blogova uz veliku podršku ogromnog broja radnih ljudi, građana i poštene inteligencije, organizovaće javnu tribinu pod geslom:
"Žurka BUBE92 iako Milutin Milošević još nije objavio knjigu. Lenčuga jedna!"
pusti me da ti sviram i, kada završim, nemoj me vraćati da zapišeš note.
ako hoćeš da razumeš zaustavljanje: probaj da trčiš dok te noge ne nateraju da stigneš
kada želiš.
ne: kada možeš.
odavno sam na tremu: pletem i smejem se
reci mi:
sećaš li se stopala kako dodiruju patos: k`o da je svilen: onako drven i star
i kako ti je toplo u ovom od snega belom gledanju.
pitaj me:
na koga miriše sledeća stranica
i dan posle.
Za put svile znam, znam i za trasu začina, ali nisam razmisljala o tome da postoji i ustaljeni, uhodani . put kolača - sve do pre neki dan, kada sam s plavom ikeinom kesom u ruci, cupkala na autobskoj stanici Beograd. U velikoj kesi bio je mali omot, a u njemu, kilogram domaće tarane. Taranu sam kupila na Kalenića pijaci, donela je kući, zapakovala i po najgorem kijametu zaputila se na autobusku stanicu da je predam Lasta vozaču, s molbom da je odnese u beli svet.
Ali