УЗ АПСИНТ СА СРЕБРНОМ КАШИЧИЦОМ
Да се нешто догађа наговестио је Салвадор Дали, онај јединствени и непоновљиви, који је за своје претходнике признавао само Ајнштајна и - Пикаса. Годинама, за сваки Пикасов рођендан, лично је остављао жуте руже на прагy слављеникове куће и хитро одлазио јер је, по његовом мишљењу, овај свет превише мали да два генија буду истовремено на истом месту. Он, Дали, мистични и недокучиви (како је себе називао), који је, између осталог, истраживао димензије и боју Бога (бесконачно мали и зато свеприсутан, боје холандски жуте), године 1935, у тексту “Освајање ирационалног”, непосредно се позива на Пикаса и то - у стиховима:
биолошки и динамички / феномен / какав представља / Пикасов / кубизам / био је / прво велико имагинативно људождерство / које превазилази експерименталне амбиције / модерне / математике и физике.
To je to.
Savršen trenutak za pisanje.
Tišina.
Popio sam kafu. Proverio poštu. Uključio grejanje. Potom, isključio grejanje. Više se ni radijatori ne čuju. Ništa se više ne čuje. Kotao je zaćutao. Čak i moja stolica na točkiće. Umirio sam se. Mogu samo da čujem sopstveni dah, i to onako prigušen, do krajnosti, kao da ću umreti. Neću. Barem ne još.
Napolju je, vidim, napadao sneg. Gledam u svoju desnu stranu, kroz prozor. Ne veje. Vejao je čitavu noć. Ostavio je jasne
11
Biciklisticki punkt u gradiću kome ne znam ime prilično je veliko zdanje sa pripadajucim parkingom, toaletima i, verovatno, servisom. Ali zbog praznika, sve je zatvoreno.
Prolazim iza zgrade, ne znajuci ni sama sta zapravo trazim. Jos uvek nisam odlučila da prekinem sa današnjom voznjom, mada bi uskoro trebalo da počnem da trazim mesto za kamp. A onda iza zgrade otkrijem
O odlasku od kuće i tome kako se emocije i slike prošlosti mešaju; od mržnje do najromantičnijih slika iz detinjstva, i nazad u realnost, kada vidiš da ono što je nekad bilo više nije...i onda život poprimi svoj tok: krediti,poslovi, stanovi, kola - I still owe money, to the money I owe...
I očas posla prođe i ta decenija u kojoj napuštamo lagano tridesete...
Ovo je jedna o najlepših pesama novog milenijuma koja govori o ulasku u srednje doba!
https://www.youtube.com/watch?v=yfySK7CLEEg
CETRNAEST SLIKA (koje se mogu citati i kao foto-reportaza)
1.
Nered ispred satora, koliko da se stvori atmosfera doma u vreme pripreme vecere. Pred spavanje, sve cu to pospremiti, spakovacu posudje i gorionik, sklopiti Crazy creek stolicu, iako ce mi ujutru ponovo biti potrebni. Zivot na drumu naucio me je da i usred noci treba biti spreman na brzi pokret. Nekad zbog iznenadnog nevremena poput monsunskih kisa ili tajfuna, kad voda navre sa svih strana, ili olujnog vetra koji moze da mi polomi taj krhki krov nad glavom, nekad zbog nepozeljnog posetioca koji slucajno nabasa, pa procenim
“Krenuo sam na psihologiju, ali psihologija hoće da izračuna ljudska osećanja, hoće da postane nauka, hoće da se sve stavi u formule da bi postala ozbiljna nauka. E sad, meni to izračunavanje emocija ne može da se stavi u formulu. A pošto sam šest godina išao na glumu kod Mike Aleksića u Radio Beograd, to su bila neka zanimljiva iskustva i tu je gluma pored bila stalno. Brzo sam shvatio da psihologija nije izbor, a da ovo jeste. Pokojni Milenko Zablaćanski je bio krivac za to, nagovorio me je, kada je radio u Ateljeu mladih u Pančevu, i on mi je ulio hrabrost da ja to mogu, da mogu s publikom da komuniciram. Tako me je i nagovorio da upišem Akademiju“, rekao je Glogovac 2014. godine.