Da li vam se ikada desilo da ste plakali od lepote. Da li ste ikada doživeli da umetnost izazove tu emociju u vama. Ja sam sinoć plakala. Od lepote. Opet. Retko mi se dešava da nečija umetnost uspe da nađe to specijalno mesto odakle izvadi taj specijalan osećaj ultimativne lepote koji se izliva svuda po vama sa vašim suzama.
Često ljudi plaču kada čuju neku pesmu koja ima tekst sa kojim mogu da se poistovete ili ih podseća na neki događaj iz njihove prošlosti ili....nešto tome slično. To ne mora u svojoj suštini biti vrh umetnosti. To je nešto što samo u vama rađa tu emociju i nešto što je samo vaš doživljalj. Vrhunska umetnost izaziva istu emociju uzvišenosti kod svih onih koji su imali sreće da je dožive. Neke podigne toliko visoko da im ne preostaje ništa drugo nego da plaču.
Zelim da vam predstavim hor koji je prvi put nastupio 29 novembra, u formi umetnicke intervencije ispred prvog Jugoslovenskog radnickog kluba u Becu, sa pesmom "Austrijo, Austrijo".
Autori i osnivaci kazu za za svoj projekat:
Hor 29. novembar je osnovan u Beču, gradu u kome živi preko 300.000 osoba iz svih
bivših
Ko bi rekao da je prošlo već 10 godina od početka snimanja filma "T.T.sindrom". Bilo je to čudno vreme. Scenario se pisao negde za vreme i posle bombardovanja. Skupila se mala ekipa entuzijasta i ljubitelja horora. Bili smo odlučni da snimimo horor film po svaku cenu. Imali smo samo kameru Sony 1000 i nešto skupljenih para od sponzora. Cifra do kraja snimanaj nije prešla 20.000 dolara. Uglavnom smo svi radili besplatno jer smo verovali u film.
Trideset drugi na listi 100 najznacajnijih ljudi na svetu, vajar Anthony Gormley, vraca ljude u kontekst pejzaza.
Prvi put sam ga videla u Liverpoolu na Plazi Crosby, 3 milje zapadno od Royale Seafood Docka. Vojsku gvozdenih ljudi zagledanih u Irsku oko kojih se provlacila plima I oseka.
Gormley-jev najnoviji rad "One and Other" mozete videti na Traffaglar skveru.
U Srbiji, kao i na ostalim ex-YU prostorima, skoro da nema coveka u svojim kasnim dvadesetim, tridesetim ili ranim cetrdesetim koji nije cuo za Dilana Doga, istrazivaca natprirodnih pojava, junaka jednog od najboljih stripova koji se pojavio na nasim kioscima kasnih osamdesetih - Dylan Dog.
Posle raznoraznih prilicno klinackih stripova u kojima su se pretezno pojavljivali kaubojci i indijanci i u kojima su radnje bile prilicno jednostavne a samim tim predvidljive i dosadne, pojavio se strip koji je uz Martija Misteriju i pre njega Mister Noa konacno uneo toliko potreban kvaliet i intrigantnost zbog kojih je imalo smisla ako ne postati kolekcionar ono bar pratiti i skupljati stripove. Jer kod nas su pre toga stripovi ipak bili samo jeftina zabava do koje se dolazilo po kisocima. Dok su sa druge strane na tzv. Zapadu stripovi i graficke novele mnogo ozbiljniji hobi - pravo kolekcionarstvo.
Ukoliko išta znamo o ljudima, onda je to da vole da se dele. Na kauboje i indijance, partizane i Nemce... kao i u svim beogradskim školskim dvorištima 1980-te, i u dvorištu OŠ „Stevan Sinđelić" je među osmacima i naprednim sedmacima, zamenivši dve pomenute, zavladala podela na hipike i pankere. I ostalu devedesetprocentu masu koju ta podela nije ni najmanje zanimala. Treba li reći, pripadao sam devedestprocentnoj masi. Pripravništvo u rok grupi bez bubnjara bi me verovatno ubrojalo
Početak prvi:
Nakon što sam obavio sve što sam imao da obavim, šetao sam se po ulicama Beograda, onako kako se po njima nisam dugo šetao, bez slušalica u ušima, bez problema, bez razmišljanja, bez plana; skretao sam tamo gde sam osetio da bi trebalo da skrenem, tamo gde nisam dugo skrenuo ili gde nisam nikad skrenuo. Takva se popodneva mogu opisati jedino kao blaženo neispunjena; to je
Hajnc fon Ferster (Heinz von Foerster), "Sokrat kibernetike":
Bio sam u gostima kod neke porodice, u Bostonu, ako se ne varam, čekali smo i čekali da se dečak vrati iz škole. Stigao je sa satom zakašnjenja, očiju punih suza, još jecajući. Pitali smo ga: „Šta se dogodilo, zašto plačeš?" „Morao sam da stojim u ćošku jedan sat!" „Ali, zašto?!" „Zato što je učiteljica rekla da sam bio bezobrazan." Roditelji su pitali: „Pa, šta si uradio?" „Učiteljica je pitala koliko je 2 puta 3 i ja sam se javio i rekao da je to 3 puta 2, i onda su se sva deca smejala, i učiteljica je bila jako ljuta i povukla me je za uho i rekla da sam bezobrazni obešenjak i da moram da idem u ćošak jedan sat, i da 2 puta 3 nije 3 puta 2, nego 6."
Onda sam mu rekao: „Ali, ti si bio potpuno u pravu! 3 puta 2 jeste 2 puta 3. Možeš li ti to da dokažeš?" „Naravno!", rekao je on, uzeo olovku, nacrtao tri tačke, ispod njih još tri tačke i rekao: „To je 2 puta 3. A kada okreneš papir, onda je 3 puta 2."
To mi kaže šestogodišnje dete, a učiteljica ne razume da je tu već shvaćen komutativni zakon multiplikacije - koji ona, draga učiteljica, još nije shvatila!