Koncert je počeo na vreme (20:35) što me je prilično iznenadilo, ali ja sam bar bio na svom mestu dok su neki ljudi ulazili na svirku kod treće-četvrte pesme... Scena je bila jednostavna i bez nekih rekvizita, sav scenski efekat na koncertu je postizan predivnom upotrebom svetla i senki. Na sceni je bilo desetoro ljudi sa Koenom. Koen je u zadivljujućoj formi, svaki njegov dolazak i odlazak sa bine je bio izveden poletno i plesno, po bini se kretao umereno i dostojanstveno. Prateći bend više nego uhodan, skoro pa savršen: Bob Metzger na gitari,
AleXandar Lambros
Mesecima je prolaznicima centrom grada radoznalost budila čudnovata struktura tajanstveno prekrivena skelama i najlonom, koja je nikla na sred trga, u sred centra, preko puta velikog platoa ispred zgrade skupštine grada. I sam se sumnjičavo podvirivao, nije mi delovalo obećavajuće, ali sam se tešio da će krajnji rezultat možda biti iznenađenje. I bio je. Spomenik gigantskoj lizalici je nešto najodvratnije što sam u životu video.
AleXandar Lambros
Stajem ispred bine, ljudi dotrčavaju. Nekoliko trenutaka neverice i zurenja. A onda cika i vriska, deremo se ko magarci. Što jače drekneš to veće šanse da će da skrene pogled u tvom pravcu. A eye contact s njom je neprocenjiv. Za sve ostalo tu je master card.
Deluje stidljivo. Ne zezam se.
U trenerci je i kačketu i bez trunke šminke. Atmosfera je intimna. Kao da nas je pozvala na privatnu žurku i rekla - "ej, ajd da vidite šta sam spremila za turneju, pa mi recite kako vam se sviđa".
Kako nam se sviđa?! Ma je l' nas to zajebavaš?! Što se nas tiče možeš i da prdiš na sceni, siguran sam da bi provalili značenje i da bih posle i blog o tome napisao.
Šta ti je harizma.
Moj drugar i kolega likovnjak A. Rapić napravio je autoportret snimajući preplitanje senki u prostoru kojim se kreće tokom jednog dana. S njegovim dopuštenjem ovaj zapis iznosim pred vas.
Kakvi su vaši utisci?
Znate Šeron Robinson?
Znate je, alright! Već dvadesetak godina sigurno...
Nakon što je započeo svoju karijeru 1992. godine sa filmom beznačajne recepcije "Mesec je... Sunčev san" [The Moon Is... The Sun's Dream], Čen-Vuk Park [Park Chan-wook] postao je poznato ime u Koreji, svojoj domovini, zahvaljujući filmu iz 2000. godine „JSA" [Joint Security Area], koji je izazvao tenzije između Severne i Južne Koreje. Poštovanje prema njegovom radu na međunarodnom planu poraslo je 2002. godine pojavljivanjem filma „Simpatije za gospodina Osvetu" [Sympathy For Mr. Vengeance], prvog filma iz trilogije koja se bavi temom osvete [Revenge trilogy]. Njegovi sledbenici, „Stari dečak" [Oldboy, 2003.] i „Simpatije za gospođu Osvetu" [Sympathy For Mrs. Vengeance, 2005.], mešaju Hičkokom inspirisanu neizvesnost sa moralnim implikacijama užasnih zločina, koji su često dočarani sa uznemirujućom slikovitošću, u koje su upleteni njegovi likovi. Poslednji Parkov film, „Žeđ" [Thirst], spaja većinu fabule romana „Tereza Rakin" [Thérèse Raquin, 1867.] Emila Zole sa pričom o naizgled nepodmitljivom svećeniku koji postaje vampir posle podvrgavanja opasnom medicinskom eksperimentu. Dok je bio u poseti Međunarodnom sajmu stripa, naučne fantastike i filma u San Dijegu [San Diego Comic Con], Park je razgovarao za A.V. Club o vampirima, o nasilju i o tome da li se može ili ne može izbeći zlu.