Mogu li se, u Beogradu i Srbiji, na prste jedne ruke nabrojati ljudi, poput Bogdana Bogdanovića, antifašiste, profesora, umetnika, humaniste, gradonačelnika Beograda... Pa ipak jedva da se našlo mesta za vest da je u toj i toj godini, preminuo u Beču. Možda zato što je bio redak, možda zato što je u II svetskom ratu, kao antifašista bio na strani partizana, možda zato što je bio humanista, možda zato što je bio kreativan, možda zato što su ga studenti voleli, možda zato što je bio gradonačelnik Beograda - kao rođeni Beograđanin, možda zato što se suprotstavio SANU i dao ostavku na članstvo, možda zato što se suprotstavio velikom Slobi, možda zato što ga je svet priznavao i uvažavao, možda zato što je radio i stvarao do poslednjeg trenutka...
Ili je sve tako jer su ga iz Srbije oterali oni koji su, svojevremeno, na vratima njegovog stana u Beogradu ispisivali crvenim slovima “Ustašo”. Hoće li mu neko, bar danas, reći : “Izvini Bogdane i hvala ti na svemu”
Biografija (B92)
Imena američkog arhitekte Adrijana Smita i kanadskog filmskog reditelja Džejmsa Kameruna smeštena su u istoriju 21. veka. Predviđanja sociologa da će ovo biti vek obrazovanja i religije dovedena su u sumnju i to baš pred obeležavanje veoma važnog verskog jubileja. Dvehiljadetrinaeste godine hrišćani će proslaviti 1700
Uradili smo tačno ono što je trebalo da uradimo:
95 minuta ... Srbija - Nemačka 1:0 - !!!:)
Ovaj post bi bio dovoljno sadržajan i da je sastavljen samo od tog lepog i uzbudljivog iskaza -
Srbija - Nemačka 1:0 ...!!!
Zapravo, sve je rečeno u mom prethodnom postu. Nisam želeo da se bavim analizama sastava našeg tima, detaljima igre... Interesovao me je, isključivo, stav prema utakmici sa Nemačkom, našim starim fudbalskim prijateljem i valjda najvećim rivalom.
Dakle - sve piše ovde, u PRVOM POLUVREMENU !
Kao što različite životne teškoće ostave tragove na ljudskim ― tako i vreme svoje belege ostavlja na licima gradova. Moja unutrašnja stanja i spoljašnja beda ovog otužno zapuštenog grada u potpunom su saglasju. Dok gledam polurazrušene, raskopane ulice, prepune opušaka i mrlja od žvaka koje mesecima niko ne čisti, ne mogu da ne razmišljam o smrti.Svuda naokolo toliko je smeća da čoveka s imalo ukusa ne može da ne bude
ednom je Charles Bukowski rekao: "Drinking is an emotional thing." Proširila bih ja to i na hranu. Ne može to oko nje svako. Priprema hrane, kuvanje i uživanje u dobroj hrani, sa svom strašću i zadovoljstvom koje neko može tom prilikom pokazati, ne može se porediti sa trpanjem kakve bilo hrane u sebe, zato što je eto, vreme jelu. Priznajem da ja nisam bila oduvek ona koja voli da se bakće poslovima po kuhinji, ali ljubitelj dobre hrane sam bila - uvek. Sećam se kako je davno moja prva kuhinja bila opremljena osnovnim "alatkama", ali koje nisu bile često upotrebljavane. Hmm...mladost, ludost.
Svako je, nekako na kraju, skup svojih izbora. Svi ih pravimo, ali se i pravimo da se uz njih uvek može živeti. Jer, postoje neke odluke i izbori sa kojima se ne može živeti. Gledala sam u petak uveče "Sophie's Choice". Plakala ko kiša. Kakav strahovit izbor, kakva nemoguća životna situacija! Birati koje od tvoje dvoje dece treba da preživi (uh, i kakva Meril Strip!)... Sofija je zaista umrla onog dana kada je bila dovedena u situaciju da napravi takav izbor. Živela je još godinama, ali pokazalo se da je život izgubio svoj osnovni smisao onog trena kada ju je doveo pred tako strašnu odluku. Jer je u želji da spase makar jednu od svoje dve najdraže stvari, na kraju sve izgubila. Sebe je izgubila. Ta ju je odluka zauvek držala kao taoca.
Nakon tog filma, teško mi je palo da igram večeras "Švabicu", poslednju u ovoj sezoni. Jer to jeste priča o izboru i ljubavi. I naravno, politici. Igrali smo već mnogo puta, publika voli a mi uživamo. Izbor mog lika (Klara) svodi se na to da ne sme razočarati oca odlaskom za jednog običnog Rusa ("Ja sam svetska žena. Šta bi otac rekao? Školovao me da završim u nekom ruskom blatu!?") A volela ga je, ludo. Ali na stranu izbor mog lika. Večeras
The nose grows
during the whole of one’s life.
(from scientific sources)
Yesterday my doctor told me:
“Clever you may be, however
Your snout is frozen.”
So don’t go out in the cold,
Nose!
On me, on you, on Capuchine monks,
According to well-known medical laws,
Relentless as clocks, without pause
Nose-trunks triumphantly grow.
During the night they grow
On every citizen, high or low,
On janitors, ministers, rich and poor,
Hooting endlessly like
Kako sam obuzet ništavilom – ili priča o Ničem u sedam prizora
Trg je bio prazan i žut od žege, očišćen od prašine vrelim vetrovima, kao biblijska pustinja. Bruno Šulc, Prodavnice cimetove boje
Scena prva:
Bio je to jedan od onih dana koje je, samo da je moguće, najbolje preskočiti. Ili, ako se to ne može, makar prespavati. U svakom slučaju nikud ne izlaziti iz kuće. To su naprosto oni dani kad vam apsolutno ništa ne ide od ruke. Nakon nervozne i neprospavane noći, nešto iza podneva Ništa se izvuklo iz kreveta, umilo, očešljalo na razdeljak i besciljno krenulo da luta pustim ulicama Subotice. Inače, valja odmah reći, Ništa se već duže vremena u Subotici osećalo sasvim prirodno i dobro. Reklo bi se: kao kod svoje kuće. Ipak ovog junskog podneva 1984.godine nešto je bilo drugačije i posebno. Ništa je jednostavno u vazduhu, svuda okolo sebe, osećalo da će se danas dogoditi nešto istinski važno – jedino nije moglo ni da pretpostavi tačno šta. Prošlo je pored Galerije Likovni susret ali u nju nije ulazilo – pošto Ništa u Galeriji baš i ne bi bila neka posebna novost. Posebno ne za priču koju čitate. Onda je, koju ulicu dalje, sasvim neočekivano Ništa susrelo Tuđu bol. Zastali su, izmenili par kurtoaznih polurečenica i nastavili skupa.