I ništa Milanko zadugo ne odluči. Uto dođe vreme da opet s Aleskom na put krene i Jelena opet sama ostade. Zove je Ljubica da joj se u kući pridruži, bar noću sama da ne bude. Ma kakvi, ni da čuje Jelena neće. Zainatila se da neće nikom pomoć moliti, a i navikla na mir Milankove kuće, a kod Ljubice vazda neka gužva i galama. I skolila je neka malaksalost, otkad je otežala, mogla bi po ceo dan u krevetu provesti. Zna da ne valja, da joj dete lenjo ne bude, pa se od sna brani tkanjem i neke poslove po avliji izmišlja, a kad je baš savlada – spusti se na onaj jedini
Jesenas joj Milanko doneo trubu pamuka, da od nje spremu za dete opravi. Ih, da joj je znati šta će biti, mogla bi vezom košuljicu ukrasiti? Povazdan se Jeleni iste misli prepliću, il’ se pita što joj pod njedrima raste il’ mašta kako se u svoj dom vraća. Od one Jefine posete samo joj je to u pameti, kako Milanka s Obrenom da izmiri. „E, kad bi dao Bog da se njih dvojica nekako slože, valjda bi i meni babo oprostio.“ Al’ od tih misli je tuga pritiska, jer sluti da će Milanko i Obren jedan drugom teško popustiti. Onda spusti ruke sebi na stomak i šapuće:
Odgovor ne znam, ali znam ko zna. Pravo znanje nije samo da poseduješ pravu informaciju, nego i snalaženje kada je nemaš da znaš koga da pitaš. Pošto je Bog odavno rekao laku noć Srbiji teško da mogu da dobijem ovu informaciju iz prve ruke. Da “dođem Bogu na istinu“ samo zbog ove informacije još uvek ne žurim. Preostaje samo jedan jedini način. Preko franšize ili ti posrednika, našeg dragog sveštenstva.
Smatrao je da ne može da živi ako ne rizikuje. Ako ne rizikuje život. Svakodnevno. Otkrivao je ljudske strahove, borio se sa njima i pobeđivao... Stavljao se iznad njih.
Osoba A: Jugi, Srbin, generacijama iz Prizrena, danas izbeglica, član odreda od 1954. godine, bio starešina Saveza izvidjača Kosova i Metohije
Osoba B: Oki, Turčin, deda po majčinoj strani Crnogorac, iz porodice starosedelaca, član odreda od 1968. godine, sada rukovodi odredom
Osoba C: Kujtim, Albanac, član odreda od 1970. godine, uvek tu kad treba
Osoba D: Đafa, svi misle Albanac a on Turčin, član odreda od 1982. godine, neizbežan
Osoba E: Hipi, Rom, sasvim drugačiji od nadimka koji nosi, član od 1968. godine, najveći veseljak
Osoba F: Salja, Albanac, član od 1978. godine, najmirniji od svih, ali poslovno najuspešniji
Uvod
WingTczun (izgovara se VingČun) potiče iz južnog Šaolin manastira. U posebnoj sali Wing Tczun Dim (sala večitog Proleća) su trenirali samo najiskusniji manasi borci i razmenjivali borilačke tehnike.
Stil je postao poznat tek pošto je manastir Šaolin izgoreo (oko 1700 g.), a ime WingTczun je generacijama u tajnosti prenošen u familijama i klanovima. tokom pedesetih godina je postao dostupan široj publici u Hong Kong-u.
Dve forme:
Fizička forma koja trenira snagu,fleksibilitet i opšte zdravstveno stanje. Pored toga uči udarce neverovatne snage
Ljudi neće da poziraju da budu klovnovi, ali zato vole da vide druge kao klovnove. Klovn je čovek kao i svi mi na neki način, u nekom životnom momentu. Svi smo mi klovnovi u ovom životu, svi mi igramo neku igru- neki tužnu, neki veselu - svi smo mi tragikomične ličnosti - kaže akademski slikar Aleksandar Luković Lukijan (1924, Beograd) povodom svoje izložbe slika u galeriji KIC "Lukijan Mušicki" u Temerinu.
(Motiv iz Amsterdama)
Ne može da prođe ni par dana a da se po novinama ne provlače crne hronike gde su glavni akteri maloletnici. Najčešće se ovakvi događaji dešavaju u neko gluvo doba i akteri su neretko pod dejstvom alkohola i opijata. Tada se dobar deo krivice prebaci na stranu roditelja, obrazovanje i vaspitanje koje su
Ovo je jedna od priča za koju ne treba puno reči, koja se razume u sekundi. I bez pričanja. Ovo je priča o čoveku koji je sa sudbinom odavno na "ti". Često se gledaju u oči a ona spušta pogled. Sudbina ga je uvredila, ali ne i porazila.