Цури ми нос, сузе ми очи, кашаљ... То се зове срећан човек... На 35 степени у августу назебеш... Ем ти је врућина, ем цури нос... Шта ћу да радим у новембру... Добићу упалу плућа овако килав...
Ona mu se naslonila na grudi, puštajući ga da je provede kroz saborište. Nit’ što vidi, nit’ čuje, stisla oči i samo misli kako je ovo ružan san. „Nek’ nestanu! Nek’ svi nestanu! Neću, neću da ih gledam!“ Razmiče se svet pred njima, pa kako Milanko i Jelena prominu, sašaptavaju se i podgurkuju: „Što bi ono? Odjuri Obren niza stranu k’o da ga furije gone!“
Kako zamakoše u šumarak, Jelena ga odgurnu i kleknu na meku paprat. Tek joj tu, sklonjenoj od očiju radoznalaca, dođe da kuka iz glasa. Drhti i jeca, a Milanko nemoćno kraj nje stoji.
(већ и само трајање нам указује да доживљено треба да преиначимо у приче)
било је прилика, пропутовало се Светом, подоста видело, тамо живело и доживело свега, од чега се понечег помало и стидим, а да би читалац могао да свари, много је тога од догађаја морало бити изостављено у списатељскими потсећањима.био сам млад жељан другачијости , међутим данас не успевам да осмислим убедљив одраз наше свакодневице и стварности у ком су апсурди и бизарности наше цивилизације болно очигледни , та ми гибања измичу па често умем да будем репетитиван док неки од састава ми постају крајње схематизовани, почесто и фингирани,упс.
“Bože, hvala Ti što si mi podario i ovaj dan”!
Sve mi češcće prolaze kroz glavu ove reči koje su doprle do mojih, tada dečijih, ušiju, posredstvom moje babe po ocu koja je citirala svoju teta –Caju, silazeći tako u devetnaesti vek, uvek kad su životne okolnosti izgledale da ne mož` biti gore…
Teta-Caja (kad je moja baba razgovarala sa svojim sestrama) ili baba-Caja(kad su je pominjali moj otac i njegova braća) počela je da izgovara te reči ritualno, pre nego što bi otvorila oči,
Animirani film australijskog autora Adama Eliota Mary and Max je izasao pre skoro godinu dana i do sada je vec postao pravi svojevrsni fenomen. Pored sjajnih kritika, dobio je par nagrada i mnogo se prica o njemu...
Oduvek sam smatrala da je automobil sredstvo koje sluzi da se dodje iz tacke A u tacku B. Vrednost mu sa godinama opada. Priznajem, volim sam cin voznje (uz muziku). Imam svoje male fantazije: da sam Francesco da Mosto vozila bih retro crveni alfa romeo kabriolet, da sam Hank Moody vozila bih crni razdrndani porsch, da me nije briga za zivotnu sredinu vozila bih teget jaguar x sa bez sedistima... Ovako, do skoro sam prkosila klasnim zakonima svoga sela Bowdona vozeci najmanji auto u kraju. Prve komsije, Mercedes-Bentzovi (tata vozi CDI, mama vozi
Treblo je više dve nedelje da prođe od Božića pa da objavim ovaj tekst. Što zbog previše obaveza a što zbog previše uzburkanih strasti ovde na blogu oko tog najvećeg hrišćanskog praznika. Pošteno da kažem, nisam to očekivao. Mislio sam ipak da su neke vrednosti iznad svake kritike i diskusija i da nema potrebe da se razglaba oko toga. Pogrešio sam očigledno.
*
Nista od ovaca, idem kolima. Vozac mi se predstavlja kao Alij i odmah naglasava da nije Kirgiz, vec Dungan - pripadnik najvece ovdasnje etnicke manjine, poreklom iz Kine, ali islamske veroispovesti. Raduje se sto govorim ruski, jer cemo moci da pricamo.
Put je u pocetku odlican. Alij kaze da su ga pravili Kinezi, povezujuci Kinu sa Kirgizijom. Prisecam se da je jedan od mojih planova bio da predjem preko prevoja Kašgar, koji je i granicni prelaz izmedju ove dve zemlje. Ali nakon pedeset kilometara, odvajamo se na makadamski truckavi drum koji vodi na jezero Son-Kul. Veoma je