Jedna od stvari, koja je ostavila poseban utisak na mene u filmu o legendarnom Radivoju Koraću (svaka preporuka i večno pitanje - kako se toga niko ranije nije setio?) je priča o slavlju nakon plasmana u finale Olimpijskih Igara u Meksiku 1968. godine, kada Vladimir Cvetković govori o tome kako se najnoviji hit Bitlsa „Hey Jude" slušao čitavu noć, a da su reprezentativci toliko glasno pevali da pola olimpijskog sela nije moglo da spava.
Kako to dobro (čak i naivno) zvuči iz današnje perspektive. Dobra stara vremena. Sada se čovek prosto uplaši od bilo kakvog uspeha i opštenarodnog veselja.
Sve dok moj otac u 84. godini nije odlučio da se oženi, baš i nisam nešto razmišljala zašto se sve ljudi odlučuju na bračnu zajednicu. Valjda sam podrazumevala ono, voliš nekog toliko, da ne možeš bez njega. Dakle, emocije i teška privlačnost. Pa tek ako stvar krene naopako, onda se uključuje racio, odnosno razumna objašnjavanja sebi i okolini, zašto je bračna zajednica pukla i više ne valja.
Možda ne treba zanemariti ni onaj kliše, da ako u razloge emotivne prirode petljaš i racionalne, zdravorazumske, onda je to kalkulisanje. A jedan od ključnih ljubavnih stereotipa kaže da kalkulisanje nije u redu. To što posle mogu da izleću žabe i kokodili, nema veze. Kalkulacija ima negativnu konotaciju, pa bog. Čak i onaj ko je radi, gleda to da obavi u tišini introspekcije, a ako se zezne i lane, gleda da kalkulisanje zabašuri, jer stereotip kaže da ko kalkuliše ne voli dovoljno, da u ljubavi nema mesta računu.
Milan Nikolić
Histerija je počela već tokom vikenda. Danas dostiže vrhunac. Da li je o posledica površnosti ili sujete, mada njih dve obično zajedno kreću u pljačku – ne znam. Ljudi, jednostavno računaju na to da ih savršeno poznajete i da, samim tim, savršeno znate šta im treba.
Šta misle...
Šta bi želeli da kažu...
Kako se osećaju...
Kako bi trebalo da “deluju” na druge...
Molim, obratite pažnju kako isprobava, pa na jednoj nozi, pa na dve...:)
Februarsko je veče '74. Dok krišom ispod oka bacam pogled na sat čekajući 7 i 15 i početak majstorice u Frankfurtu gde će se Špancima dogoditi Katalinski, cedim poslednje atome strpljenja da ostanem miran dok stari Mađar štekće makazicama oko mojih ušiju. Pogodba je „šiške za utakmicu" i tu dileme nema. Da je uslov bio „nularica"- pristao bih.
Nas Britance prati glas da o vremenu volimo da pričamo detaljno i u svakoj situaciji. Medjutim, siguran sam da bilo koji razgovor koji se odvija u Srbiji ovih dana sa pravom ima vremenske prilike kao jednu od centralnih tema. Svedoci smo dramatičnih slika iz zavejanih gradova i opština, i borbe gradjana i komunalnih službi da se stanje normalizuje.
Uprkos lošim vremenskim uslovima i vanrednoj situaciji, odlučili smo da ne menjamo neke ranije fiksirane poslovne planove. U nedelji u kojoj je Nj.K.V. kraljica Elizabeta II obeležila svoj Dijamantski jubilej (60 godina od dolaska na tron) simbolično smo pokrenuli i proslavu našeg važnog 'lokalnog' jubileja - 175 godina od uspostavljanja diplomatskih odnosa izmedju Velike Britanije i Srbije.
Vaspitavani smo opštim moralnim načelima:
Kada smo mi bili mali, roditelji, profesori, komšije, prijatelji i kumovi bili su osobe vredne poštovanja i ugleda. Što su bili bliži ili stariji, utoliko su takva naša osećanja bila jača. Bilo je nevaspitano suprotstavljati se starijima, učiteljima ili nadređenima.
OSEĆALI SMO ISKRENO POŠTOVANJE.
Imali smo poverenja u starije, jer su bili roditelji, majke, ili rodbina sve dece.
Danas smo tužni zbog svega onoga što smo izgubili, zbog onoga što će plašiti naše unuke jednog dana.
Vozimo se kroz mali grad od jutra do večeri, Sever se smanjuje (nije više velik kao pre godinu dana), a BMW mog vodiča brz, crn, i – razume se – bez tablica. I ponovo ona mrka brda što su potamnela od uglja ili od starosti ili ko zna kakvog crnila što se tamo zapatilo.
Moj pratilac, vodič ili osoba od poverenja priča mi o ratu i o tome kako su odbranili Sever, on i njegovi prijatelji. Vođa ga je razočarao i prešao na drugu stranu. Ne pitam na koju, to su ionako stvari o kojima ne mogu da pišem – ne želim da slušam. Što se više opirem, pratilac mi više priča. Mrzim taj zakon akcije i reakcije. Mrzim sve zakone fizike. Možda da pokušam da budem napadno zainteresovana za svaku božju tajnu? Možda će ga to odbiti?
Pokušava da se seti kada je sve to počelo.
Sakupljanja raznih vrsta nikada joj nisu bila strana. Dovlačila je najkrhkije i najrobusnije školjke sa morskih i rečnih obala, sve verujući da tako može da sačuva pevljiv zvuk vode i sećanje na sasvim određene trenutke blago izvitoperene daljinom i neminovnim protokom vremena. Nije odustajala ni kada bi primetila da, osim tanušnog mirisa soli i algi, malo toga ostaje.