Zabraniše Prajd...
Očekivao sam to i zato ni retka nisam napisao u ovom periodu priprema. Država je, bože me prosti,kapitulirala pred nasilnicima i najcrnjim konzervativizmom, parohijalnom svešću i pameću.
Osmogodišnja vladavina Borisa Tadića morala je do ovoga stići. To silno stavljanje prepreka samom sebi, ta vrednosna dezorjentacija, to stupčenje u mestu, ta besmislena savezništva "sa čaršijom na sve četiri strane".
Mrak je, teški balkanski mrak, moja gospodo. A po mraku je prirodno da se spava. Laku noć...
Pa, eto, sada sedim ispred televizora, zapanjen, uplašen, a u isto vreme nekako spokojan, sa saznanjem da postojim, jer makar na ekranu, ja vidim sebe.
A sve je počelo tog jutra, kada sam onako raščupan, u fazi bacanja krmelja na sve strane, stao pred ogledalo. Avaj, nema me u ogledalu! Pomislio sam da sanjam, da se još uvek nisam probudio, sklanjao sam se od ogledala i ponovo vraćao ali to nije promenilo, sada već činjenicu, da se ne vidim u ogledalu.
Svu glupost i pakost sportske javnosti jedne zemlje, možete videti u nekih 96 sati posle lošeg rezultata nacionalnog tima na nekom velikom sportskom takmičenju. Ne treba vam ništa da znate, ni da gledate, sve će vam biti objašnjeno. Tada uvređeni pojedinci, izopšteni ili prezreni, kao i grupe udružene u narcisoidnosti i lečenju kompleksa malog naroda, kakav Srbi po gabaritima, geografskim, demografskim i ekonomskim, (žalim i ja) jesu, skidaju svoje maske i počinju da prosipaju, teško stečenu, naknadnu pamet . Tako su večiti cirkuzanti medijskog trapeza, koji svoju tačku izvode samo kada je „crna", neke „legende" (opasna reč - ubija progres u svakom sportu) i oni najhrabriji - „blogeri", anonimni „komentaristi" i znalci („što prate košarku od malih nogu") pokušali da ponište lik i delo Dušana Dude Ivkovića.
Nakon 6 godina emitovanja, gledate poslednju Marku Zvaku.
Prošlog meseca, u Indoneziji je čovek stupio na Mesec - ili bar zamalo...
Sve je išlo nekako sivo, tog oktobra `45. Život je polako ulazio u nekakav kolosek ali je dotadašnji bio temeljno razvaljen ratnim zbivanjima a novi je postavljan po sasvim drugačijim principima. Novi planeri su trasirali staze po tudjim, verovali su, jedinim ispravnim nacrtima ali su, u prevelikoj želji da se pokažu, iz nacrta koristili samo velike, primamljive rečenice; tako su parole postale putokazi. Krivine I skretnice su bile opisane samo sitnim slovima a o havarijama I masovnim gaženjima na jednoj pruzi koja je već bila izgradjena po tom nacrtu nigde ni reči.
Ana i Stefan iz Piatra Neamta
6-8. septembar
Na ovom putovanju pozitivno me iznenađuju ljudi od kojih to najmanje očekujem, kao što je često slučaj i u životu. Neki stranci, negde u nekoj zemlji, koji mi nisu ni rod ni pomoz Bog, pruže mi tek tako ne samo smeštaj i krov nad glavom nego mi bez zadrše daruju i deo svog srca. Nemaju nijedan razlog da to učine -- jer teško da ćemo se ikada više sresti ili da ću biti u prilici da im uzvratim -- osim velike ljudskosti.
Ljudi poseduju razne neobične sklonosti i strasti koje se mnogima čine devijantnim ili bliskim perverziji. Šta su uopšte devijacije, ko ih i kako determiniše, i da li ih sami konstruišemo zatrovani predrasudama, rigidnim ubeđenjima i večitom potrebom za osudama? Fetišizam je pojava koja se većinski jednostrano smatra devijacijom i o tome se retko piše afirmativno. Ne tretira se kao uobičajena, stečena ili urođena sklonost, već i dalje predstavlja tabu. Tabui egzistiraju u tabuiziranom društvu, a tabuizirano društvo je nazadno, pa samim tim i opasno. Ono vidi devijaciju i nastranost čak i tamo gde ih nema. Dokle god ne prelazi u nekontrolisanu opsesiju i ne utiče štetno ili razarajuće na nečiji psihološki status i kvalitet života, svaki fetiš je normalna pojava.
Fetišizam (Fetishism) je otvoreno ili pritajeno obožavanje predmeta ili delova tela, odnosno praksi koje nas "pale" - uzbuđuju, čine srećnim i ispunjenim, što često i pored omasovljene zablude nije vezano za koitalni seks, genitalije i seksualni vrhunac, tj. orgazam. U raznovrsnoj paleti ženskih i muških fetiša, najupečatljiviji i najzastupljeniji su muški fetiši, pa stoga ovaj tekst posvećujem njima.
Najčešći fetiši su vezani za odevne predmete koje muškarci uglavnom ne koriste na sebi, ali ih zato vole videti na svojoj partnerki. Prednost se daje uniformi, odnosno kostimu (medicinske sestre, sobarice, policajke, učiteljice, monahinje, prostitutke...), a u vrhu liste su i kožna odeća, aksesoar (kape, šeširi, lisice, perike), najlon čarape, halteri, donji veš (gaćice i brushalteri od mreže i čipke), lateks, plastika, maske na licu, ili obuća sa visokom štiklom (čizme, cipele, sandale, papuče). Što se tiče delova tela, dobro su poznati fetiš ženskih grudi, zadnjice, duge kose, ušiju i ruku, s tim što je sveprisutni fetiš ženskih stopala (Foot Fetishism), jedan od najinteresantnijih.
Ne poštuje starije; ne poštuje renome; igra neizgrađenim mangupsko-folirantskim stilom.
Siledžijski udara lopticu, i namerno gađa ćoškiće.
Ukratko - Majstor!