Petak je ovde kod nas najteži dan u nedelji, međutim, ja spadam u onu grupu ljudi koji krajnje nekritično vole svoj posao, pa mi čak ni sređivanje dosadne papirologije ne pada osobito teško. Ovog petka, sa još više elana sam završio ono što je trebalo, zato što me već sutradan čekaju Campo de' Fiori i druge barokne radosti mog voljenog Rima. Plan je bio jednostavan: banka, optičar, teretana i veče uz knjigu i tenis na TV-u.
Konačno, Swarovski CL mi je u rukama. Za one koji su pratili priču, pojašnjenje: nisam ga dobio u vlasništvo, već samo izabran da ga testiram, ok, uživam u njemu i, potom (to je onaj bolni deo), vratim fabrici... A za one koji su pratili moje priče od ranije, pa me često dočekaju sa savetom koji sam im dao, da ne samo ne uzimaju u ruke igračke koje ne mogu da kupe, već ih uopšte i ne gledaju; jeste, nisam poslušao svoj, na ličnom iskustvu zasnovan savet (u čemu se verovatno krije jedan sasvim drugačiji, podsvesni savet...).
Šta reći? Kada sam video najavu da će u julu lansirati novi model, pomislio sam: Ovo izgleda kao savršen lek za krizu srednjeg doba!
Kako sam već najavio prije kojih mesec do dva, akcije "Udruženja bivših igrača i prijatelja NK "Dinara" iz Knina" na obeležavanju stogodišnjice njena postojanja, su krenule. Počelo je objavljivanje feljtona u zagrebačkim "Novostima" u susret tom jubileju. Kako smatram, da je u tome feljtonu sadržan značajan deo socijalne istorije kninskoga kraja, koja se ovde u Srbiji baš najbolje ne raspoznaje, iako u savremenom Beogradu živi najmanje sto hiljada Kninjana i njihovih potomaka, u više nastavka ću to plasirati...Naravno, to će uvek biti, nakon što "Novosti" objave nastavak.Monografija
“Bože, hvala Ti što si mi podario i ovaj dan”!
Sve mi češcće prolaze kroz glavu ove reči koje su doprle do mojih, tada dečijih, ušiju, posredstvom moje babe po ocu koja je citirala svoju teta –Caju, silazeći tako u devetnaesti vek, uvek kad su životne okolnosti izgledale da ne mož` biti gore…
Teta-Caja (kad je moja baba razgovarala sa svojim sestrama) ili baba-Caja(kad su je pominjali moj otac i njegova braća) počela je da izgovara te reči ritualno, pre nego što bi otvorila oči,
Crvena Zvezda, košarkaška ekipa... Evo, ja sam zvezdaš i skoro da se i ne sećam kada su osvojili poslednju titulu prvaka. Ovih dana se ranije najavljivana pa neostvarena fuzija sa KK Železnik ipak ostvaruje. Što znači, dogorelo do krajnjih granica sportskog dostojanstva jednog velikog kluba, o čijoj tradiciji valjda ne treba ni govoriti. Tj, pojavio se u ulozi svojevrsnog spasioca istog tog kluba i iste te tradicije čovek iz naslova posta.
"Ali što je najbolje: to veče na Kopaoniku zaradila sam bakšiš od preko 1.000 evra!", pričala je Jasmina, a ja sam je u neverici gledala: "A ček, šta ti tačno radiš?" - "Pa ja sam promoterka".
Tačno znam šta vam je palo na pamet: to su one devojčice koje polugole nude neke bezvezne proizvode, razmišljaju samo o tome kako da se ogrebu za neku siću, neobrazovane su,
Povodom bloga "markice nedosanjani san":
Svercovao sam se GSP beogradskim. Rijetko kad ,ali jesam.
Dva su razloga sto je frekvencija mojih sverckomerc putovanja gradskim busom bila relativno niska. Kupovao sam mjesecnu kartu preko moje izbeglicke legitimacije sto ruku na srce nisu bile ogromne pare. Naravno, kad covjek nema novca ne postoje ni male pare , ali meni se cinila mnogo skupljom mogucnost da me uhvate GSP kontrolori.
UBeograd sam dosao,kao I mnogi iz provincije. Iako mnogi danas vole da govore kako su dosljaci svoja pravila
Tek kad sam im objasnila da pričam o školi ekstremnih sportova, razvedrili su se.
Doduše, neki stariji u početku su bili u fazonu „Šta ću ja tamo, to je, valjda, za klince", ali par dana u mini skejt parku na Čuburi brzo ih je razuverilo...I tako, mi se već drugu nedelju družimo sa strpljivim momcima i devojkama iz JC&co, koje sam, doduše, molila da mi budu gosti, da napišu svoj blogić o očekivanjima i napretku škole, ali, nažalost, poslali su mi samo neku vrstu zvaničnog obaveštenja, no, kakvo je takvo je, evo šta oni kažu:
Beograd je do nedavno bio među vodećim svetskim prestonicama dobrog provoda i zabave, ali taj status mu je uzdrman Odlukom gradske skupštine o zabrani prodaje alkoholnih pića od deset uveče do šest ujutru. Po stupanju odluke na snagu u maju mesecu, to se odrazilo na mnoge koji žive (i cugaju) u njemu, ali i one koji kroz njega prolaze i rado mu se vraćaju. U drugim gradovima i selima diljem Srbije, alkohol se i dalje nesmetano prodaje i noću i danju, a ista prohibicijska odluka u Novom Sadu još ranije je proglašena neustavnom i nevažećom. Zašto u prestonici izostaje demokratija tog tipa, i da li je Beograd postao prohibicioni logor?