(јер, благословен је онај ко нема шта да каже, а ипак ћути.)
оптерећује ме одскора густо насељени свет мојих дезаинтересираних маштања јер носити се вазда са својом притајеном умишљеношћу је свакодневница високог ризика која ме све мање задовољава својом имагинацијом и умећем да обједини свет око себе (и онај у себи) магијом своје природе.
обавеза скоро никаквих да имам кацсе након 15 очасовних радних обавеза добауљам докампа пустињског и стана у контејнеру сем што сам све чешће захвалан оним бунџијама из таме минулих векова који успеше изборити да се деветодневна радна недеља сведе на разумну шестодневну
Jesenas joj Milanko doneo trubu pamuka, da od nje spremu za dete opravi. Ih, da joj je znati šta će biti, mogla bi vezom košuljicu ukrasiti? Povazdan se Jeleni iste misli prepliću, il’ se pita što joj pod njedrima raste il’ mašta kako se u svoj dom vraća. Od one Jefine posete samo joj je to u pameti, kako Milanka s Obrenom da izmiri. „E, kad bi dao Bog da se njih dvojica nekako slože, valjda bi i meni babo oprostio.“ Al’ od tih misli je tuga pritiska, jer sluti da će Milanko i Obren jedan drugom teško popustiti. Onda spusti ruke sebi na stomak i šapuće:
10. oktobar 2019.
Pred zoru je počela kiša i jak vetar. To sam i očekivala prema vremenskoj prognozi. Probudivši se usred noći od vetra, blagoslovila sam Sanju i Borislava koji su mi sinoć ponudili da spavam na tremu napuštene vikendice. Kad sam se ujutru ponovo probudila, nevreme se stišalo. Sedeći u zavetrini, u fotelji, pijem kafu, doručkujem i kuckam novi blog, a sve to sa pogledom na Irig i Rumu u dolini. Lep početak dana, čak iako nema sunca.
*
Južna Koreja ima četiri velike biciklističke rute, duž četiri velike reke. Najduža od njih povezuje Seul i Busan. Dugačka je 700 km, ako se ide najkraćom stazom, a uz de-tourove, koje planiram, može se voziti i 800 pa i preko 1.000 km.
Izabrala
„Ne pokušavajte nikad da dodirnete vaše idole, može pozlata da vam se zalepi za prste"
Pade mi na pamet nematerijalnost virtuenog života, iako je i u nevirtulenom životu materijalnost najčešće svedena na pogled i zvuk, pa se setih „ekstra specijalne" atribucije marksističkog viška vrednosti koju onda Diedrich Diederichsen pokušava da posmatra i u umetnosti.
Prva interesantnost se ogleda u neverovatnom padu vrednosti muzike (mislim na monetarnu vrednost, ne realnu vrednost) u poređenju sa neverovatnim skokom u novčanoj vrednosti dela likovne umetnosti.
E sad, zvuk imamo i preko telefona, skajpa, ako se opet vratim na virtuelni život, samo ga tamo relativno retko koristimo. Chat je, opet, neki sumrak između virtuelnog i realnog pa Miško „Mudrac" zaključuje da stvarnu razliku između virtuelnog i realnog čini dodir i samo dodir.
I neka verovatno hemija samo što ona nije artikulabilna ni mnogo većim literarnim talentima, pa ja neću da se guram („mnogo većim" relativizam, ego-profilijada je uvek beskrajni izvor veselja).
1. april 2020.
U Čileu još uvek nije proglašena zabrana kretanja. Ipak, pitala sam vlasnicu stana u kome sam, a potom i lokalnog žandarma kog znam preko Ane da li misle da je uredu ako odem do Nacionalnog parka. Znam da su svi nacionalni parkovi zatvoreni, ali sam se ponadala da ću možda ipak moći da prošetam oko nekog jezerca ili da se popnem na neki od vrhova, koji nisu u sastavu NP. Smetnula sam sa uma da je u Patagoniji doslovno sve privatizovano i ograđeno, te da je skoro nemoguće naći neku skrajnutu stazu koja će vas odvesti na planinu ili kojom možete