U ukrštenicama/križaljkama pod npr dva vodoravno ili devet vertikalno, tri slova su u pitanju, često se može pročitati: Ukras muškog lica. Iskusni ukršteničari, bez razmišljanja, rutinski upisuju: Brk. Kako bre brk, valjda brkovi? Više od tridesetsedam godina na licu gajim i brkove i bradu, po onom fazonu: 'oćeš li kafu ili lozu? Nemo' mi ih razdvajat! Moja stvar, reći ćete ali sam svojevremeno nosio samo ukras muškog mi lica, brkove. Prvo početkom šezdesetih u vreme Bitlsa. Uz brkove su išli i neizbežni dugački zulufi i duga kosa, metalnookviraste okrugle naočarice, prvo frula pantalone a zatim zvoncare...
Siguran sam da znate da je naslov parafraza naslova knjige Pereira tvrdi da...(i filmovane, Marčelo Mastrojani u glavnoj ulozi) mog omiljenog Antonija Tabukija. E sad, da ne ulazimo u to šta je Pereira tvrdio i zašto, mislim, kad sam već stavio naslov u kojem čvrsto i stameno stoji tvrdi, poče da me hvata malena, dijafragmu do ispod grla podižuća, panika.
Veliki broj nas dobrim delom napredujemo kroz vrćenje u raznim petljama. Tako i nazadujemo, opet dobrim delom, stagniramo, petljanje je relativno očigledno na nižem nivou pa bi ovakava tvdnja bila tautologija kad pored onih najprostijih petlji ne bi postojale i kompleksnije.
Meni kao programeru je inspiracija za post došla od mrtvih petlji u programerskom multithreadingu (učinilo mi se pre nedelju dve na blogu da je neko imao bolji srpski termin za deadlocks ali sam ga zaboravio), no u poslednjem izdanju časopisa Wired je izašao interesantan članak o blog manifestaciji rekurzivnih mreža pa otud skrenuta pažnja i prvi deo naslova.
“You have a blog. You compose a new post. You click Publish and lean back to admire your work. Imperceptibly and all but instantaneously, your post slips into a vast and recursive network of software agents, where it is crawled, indexed, mined, scraped, republished, and propagated throughout the Web. Within minutes, if you've written about a timely and noteworthy topic, a small army of bots will get the word out to anyone remotely interested, from fellow bloggers to corporate marketers.” Ovim navodom sam iskopirao pola članka dok se ostatak, a još važnije interesantan Flash dijagram nalaze pod “The Life Cycle of a Blog Post, From Servers to Spiders to Suits — to You”.
Kaže meni moj dobar drugar pre izvesnog vremena:
Mnogo si propustio što nisi krenuo s nama.
Ono............ bio je totalni promašaj, ono kasnije, ............, naprotiv.
Izuzetno prijatno i inspirativno sedenje, do valjda četvorke.
Ni jednog jedinog smarača.
Nije odveć preterano reći - to ............. društvo je srpska elita.
Odgovorim
(дневникми из 2012. листајући)
- самоспознаја је ужасно досадна навика (г Д.Алексић)
на што би једна Матилда додала (тамо на крају овог присета) - осим за оне којима је смисао уживање у сваковрсној неизвесности пандемонијумa свакодневнице,
Puno ružnih i tužnih vesti.
Evo jedne lepe, da razbijemo monotoniju.
Sećate se da sam pre nekog vremena napisao blog o ska klincima?
*JOŠ JEDAN KORAK DALJE ---------LINK
Pa evo. Majstori su pobedili i kao prvu nagradu dobili mogućnost da snime jednu pesmu.
I snimili su je.
Ladies and gentlemen, for your ears only: *SKADRILLA!!!
Nekoliko meseci kasnije, Zlatni sat više nije bio atrakcija kao prvih dana, kada je svaki vojnik koji se našao pored Tome tražio da ga vidi. Svako čudo za tri dana. Posle je već bilo i zavidljivaca; samo prodju pored Tome i dobace Koliko je sati? Toma ni sam više nije znao koliko je sati prošlo od kad su prestali da ratuju i prešli na premeštanje bivaka svakih nekoliko dana. A svaki novi bivak bio je sve dalje od kuće.
Ono zašta je vojniku Mišiću trebalo nekoliko minuta, da nagradi vojnika Tomu, birokratiji je trebalo isto toliko meseci. Ipak, početkom aprila 1913., stiže naredjenje o Službenom odsustvu: Uskrs i oporavak kod kuće, primanje Ordena u Djeneralštabu, još nekoliko dana kod kod kuće…ukupno 30 dana! Pa ko da ne uzvikne Živeo Kralj!