Damir Karakaš, pisac, u jednom intervjuu između ostalog veli: … da je patriotizam zadnje utočište ološi. Nije prvi a ni poslednji koji je to rekao a ja bih to dopunio: I nacionalizam koji proizlazi iz tog patriotizma, ne pravog, istinitog, kojim se ne maše. Prave patriote se dokazuju delom kada i gde treba. Za mene je jedan od najvećih patriota u istoriji bio Dimitrije Tucović, socijalista, borac za ljudska prava i dostojanstvo, iako protivnik monarhije, među prvima je krenuo u borbu za svoju zemlju i narod protiv austrugarskog okupatora. Poginuo je na poćetku rata 1914
... u doba Covida
Igrom slučaja ja nešto pažljivije pratim samo Covid19 u UK sada. Za vreme prvog talasa sam čitao skoro sve na šta sam nailazio.
U UK nema drugog talasa - npr u Londonu ga baš nema, dok u ostacima zemlje imamo "tail-ends". Virus je, po svemu sudeći, ulgavnom jedno-sezonski.
Februarsko je veče '74. Dok krišom ispod oka bacam pogled na sat čekajući 7 i 15 i početak majstorice u Frankfurtu gde će se Špancima dogoditi Katalinski, cedim poslednje atome strpljenja da ostanem miran dok stari Mađar štekće makazicama oko mojih ušiju. Pogodba je „šiške za utakmicu" i tu dileme nema. Da je uslov bio „nularica"- pristao bih.
Dragi prijatelji, dame i gospodo,
Uvaženi Gospodine Predsedniče Republike,
Slobodne građanke i građani Novog Sada,
Čovek je prestao da se plaši. Tako počinje svaka revolucija, kaže poljski pesnik.
Najpre je u ime svih nas godinama hrabar bio Saša Janković. Sa njim Rodoljub Šabić. Pa Lokalni front. Pa Udruženje potrošača u Nišu. Pa Ne davimo Beograd. Pa Podrži RTV… I tako redom. Svi ovi hrabri ljudi danas podržavaju Sašu Jankovića. Hrabrost je kao i strah, širi se poput virusa ─ zato je Aleksandar Vučić toliko nervozan poslednjih nedelja. Nervozan je i uplašen zato što vidi da ga se više ne plašimo!
Ne verujemo ti ─ i ne plašimo te se Aléksándre Vučiću!
Ništa ti ne verujemo i uopšte te se ne plašimo!
Ne verujemo ti zato što ne želiš da u državi koju bi da vodiš žive slobodni građani – a ne podanici i poslušnici!
Čitam prekjuče u novinama kako je nekada prvi teniser sveta Marat Safin izjavio da je Beograd pun lepotica. "Priča se da je Beograd najzabavniji grad u Evropi i mogu da potvrdim da se ljudi ovde odlično zabavljaju. Gde god da krenem srećem mnogo lepih žena" - poručio je Safin. Ko zna iole nešto više o Safinu zna i da je on poznat po izuzetnom temperamentu, ali da mnogo voli da se provede, te da su mu ženske vrlo slaba strana. E, onda, ovakva izjava stvarno zaslužuje pažnju.
Inspirisana sjajnim tekstom blogokolege Unfa, a već odavno iznervirana autobusima GSP-a koji šaraju gradom izduvavajući otrovne gasove iz sebe, istovremeno bez blama optužujući mene da sam, kaobajagi, ja ubica a ne oni, reših da objavim ovaj blog, napisan još pre više od godinu dana. Prvi deo objavila sam još u Potpalublju, ko želi može ga pročitati ovde: "Da li je Krugolina ubica? (1. deo)".
Kasting je proces odabira pravih ljudi za igranje specifičnih uloga. To je kritičan korak u filmskom procesu, jer izbor glumačke ekipe može da vine u nebesa ili da uništi film. Ali kasting nije važan samo u filmskoj industriji, već i u svakom drugom zajedničkom poduhvatu. Bilo da je to sportski ili poslovni tim, kao i društveni ili neki drugi pokret, prava ekipa je esencijalna za uspeh.
Neki bi čak rekli da su različiti pristupi kastingu upravo ono što na kraju i pravi razliku između drugačijih kultura, ideologija i društvenih uređenja. Po njima kasting je 90% uspeha produkcije, bilo da je filmska, poslovna, politička ili bilo koja druga.
Sećam se našeg prvog crvenog gramofona. I sećam se nekih prvih ploča i njihovih omota. San Remo, Arsen Dedić. Leo Martin... I naravno, prvih dečijih vinila. Mama nam je kupila Priče za decu na koje smo mi manje više ostali ravnodušni, jer je brat već jurio T Rexe i Čildren of d revolušn, a meni je bila zanimljivija Tereza Kesovija i 'Nono, dobri moj nonooo' jer sam mogla da ispoljavam sve svoje glasovne mogućnosti, verovatno nervirajući
У мом селу овде постоји обичај да људи, ту негде око краја године, шаљу писамца пријатељима и рођацима у којима пожеле једни другима све најлепше и сумирају шта им се догађало током те године. Практична ствар, само изабереш најлепше ствари које су ти се догодиле, додаш онда још мало, и пошаљеш исто писмо свима -- није то телефон па да ти постављају незгодна потпитања. И тако сви људи, чак и они с којима никако другачије и не комуницираш већ само преко тих малих годишњих извештаја, дознају све о твојим успесима у протеклој години. Оно мајушно додавање је неопходно, јер ако ти није још боље и лепше него претходне године пријатељи и родбина се одмах забрину.
Ево, да пробам и ја тај леп обичај и да сумирам некако моју 2015. годину. Ја, додуше, још увек нисам добро увежбао то око филовања, али следеће године ће, а како иначе, све бити још боље, што и вама желим.
Ili možda ne?
Da, možda je najbolje reći da Beograd ima izuzetnu količinu devojaka koje su i lepe i pametne. To se, zaista, retko sreće.