Staro i mlado, strejt i gej, muško i žensko, ljudi i životinje, svi vole dobru paradu. To nam je upisano u DNK, hromozom broj 13. Mi gejovi posebno volemo da se skidamo i da na paradama pokazujemo naša depilirana i nabildovana dupeta. Zato i idemo u teretane kako bi pripremili naše guze za taj svečani dan. Čujem da ih neki posebno perverzni pumpaju silikonima.
Cele godine se pripremamo da izađemo na beogradske ulice i svim zainteresovanim personama pokažemo naša zategnuta, uljem namazana tela. Kao što je vojska nekada pravila vojne parade i prikazivala svoje oružje (dok ga je još uvek imala), tako i mi gejovi prikazujemo naš arsenal. Posebno volimo da pokazujemo naše štafete, koje idu iz ruke u ruku. Kažu mi da lezbejke pokazuju sise, ali pošto mi gejovi genetski ne možemo da vidimo ženske grudi (ni po svetlu, ni po mraku) ne mogu da potvrdim ovu informaciju.
Ne mogu ni da se setim vremena kada mi taj mali zavidljivac nije sedeo na ramenu i šaputao na uvo, pokušavajući da me spreči da kupim nešto lepo, nekad i potrebno...a za nepotrebno i da ne pričam. Bio je vrlo uporan, iznosio argumente koje bih teško i sada mogla pobiti - i ja sam popuštala. Kažu da pametniji popušta?
Ako bih stala pred izlogom sa prekrasnim cipelicama eto njega sa "mišljenjem" koje mu niko nije tražio.
"Šta će to tebi? Imaš gotovo nove, gotovo iste takve cipele od pretprošle godine i ti bi da se razbacuješ? A troje pari patika
Ima na britanskoj televiziji jedna igranka pod imenom „Strictly Come Dancing", gde uparuju igrače profesionalce i poznate ličnosti u višenedeljnom takmičenju, na ispadanje.
Jedan nabildovani, popularni lik, prijatnog izleda i osmeha, pre i posle kritike, je na sebe navukao, parafraziram, ovakve reči najveselijeg člana žirija: „Vrlo jako pričanje priče, ....kao bik u sezoni parenja, ... ne čuje muziku, ne vidi partnerku....".
Sa druge strane I. Berlin opisuje i komentariše misli Max Stirnera u kontekstu korena i nasleđa Romantizma. Prvo se dotičem kraja ovog komentarisanja da bih se nadovezao na ovog gore bezopasnog igrača - Stirner je završio život u lundici, časno i konzistentno sa svojim razmišljanjima, kao perfektno miran, bezopasan lunatik.
Kad se ovih dana kod nas u Novom Sadu sastavilo nekoliko lepih dana, i kad je sve počelo da liči na malo leta, odlučila sam da se malo pripremim za plažu, i da na'vatam farbu u zadnjoj avliji. Čisto da moje zmijsko tijelo tamo na Štrandu ne bi zagledali bilo čiji radoznali pogledi, dok malo ne pocrnim, i dok iz prvog plana ne nestanu one tačkice, mrljice, tufnice, pegice, zapaćene u ostatku godine. Obukla sam moj stari kupaći kostim, i odmah po prolasku ispred velikog ogledala u predsoblju shvatila ko me trenutno najviše mrzi. Hmm... ili...!? Mora da se neka tuđa žena ufurala u moje ogledalo. Pisala sam ja već jednom o tim alienima koji ti se usele u ogledalo, no tema je bila dostojanstveno (čuj ovo!) starenje, ili tako nešto.
- Je l' imamo net u apartmanu?
- Aha. S kajmakom:)
Naš život je jedna neprekidna linija obaveza koje izvršavamo disciplinovano kao vojnici. Uveče brifing ko, gde i kada ide, vozi, vraća, kuva, nabavlja, uči...odlazak na posao i u školu se ni ne računa. Društveno-politički rad (ko se zaljubio, ko razbio glavu, koga muči kriza srednjih godina, koga treba voditi kod lekara, kome nabaviti lekove, kad se vraća Šešelj), pa povečerje. Ujutro gimnastika (kad bi se zezali:), umivanje, zubići, oblačenje, pakovanje užine i onda marš dok ne podobijamo žuljeve. Kulturni rad spadne na film s torenta i odlazak na dečji rođendan ili slavu. Dobro je kad su gubici minimalni, vojska malo rasturena, ali na broju.
Ipak, ponekad dobijemo odsustvo i odemo u prirodu.
Kajgana je našla svoje mesto u kuhinjama mnogih naroda. Oni koji vole da se igraju jajima izmislili su varijante tipa hemendegs i hemendsvaštanešto, ali bez jaja koje domaćica razmuti ritmičnim pokretima nema pravog zadovoljstva.
Mogu se videti različite, često zanimljive situacije, a anegdote su brojne. Da izdvojim jednu staru: neki kažu da je jedno vreme Crna Gora važila za zemlju sa najvećom penetracijom mobilnih telefona na tržištu (skoro duplo više mobilnih telefona nego stanovnika). Stvar ponosa i statusa je bila imati barem jedan mobilni telefon. Ali i konfiguracija terena je doprinela tome da mobilni telefon postane vrlo popularan.
Pre neki dan sam u ulozi Konzula upoznao Britanca po imenu Ken Roberts. Ken je stupio u kontakt sa našim Konzularnim odeljenjem jer je odlučio da provede sledeće 4 godine svog života obilazeći svet biciklom, a put ga je naveo u Srbiju. „Dovraga," pomislio sam u sebi, „živi primerak pravog britanskog ekscentrika". (To vam je, ako se neko slučajno pitao, eufemizam za „ludaka"). I ako imate naviku da cenite ljude po prvom utisku i vi biste ga tako posmatrali u trenutku kada se pojavio u jarko žutoj kabanici.