Ovih dana baš nešto razmišljam kako mi je ovaj naš blog nasušni, blog b92, postao dosadan. Nit šta čovek interesantno, a da ne pominjem provokativno, ima da pročita, niti da komentariše. Svaka čast, naravno, najaktivnijim VIP i prostim blogerima, a još više upornim komentatorima, moderaciji, logistici i urednici. Ipak, ne znam šta da kažem. Ne bih da nekoga uvredim, a moram biti iskren. Nekako mi se čini da je sve to, u poslednje vreme, postalo dosadno. Bio sam ubeđen da je to zbog ove blogovske beline, a onda su mi naučnici, a ko bi drugi, otvorili oči.
iliti Dojenje u Srbiji, teorija i praksa- naše iskustvo
Pre nekog vremena napisah kako sam nasred ulice napravila piruetu, tresnula, ustala, obrisala blato i nastavila se osmehom, kao da se ništa nije desilo... Sutradan, naletim na poznanika - nešto starijeg od mene - i u nekom laganom ćaskanju uz komplimente koje mi je podario, upita me:
''Je li... imaš li ti sa kim starost da dočekaš?''
''Nemam'' odgovorim kao iz topa.
''Računaj od sad da imaš.''
I počnem da
- Bulevar srušenih snova ili Belgrade by Night -
Kada govorimo o muzičkoj erupciji s kraja sedamdesetih i početkom osamdesetih, postoje neka mesta i neka imena koja nikako ne smemo zaobići.
Podsetimo se, tih godina... lagodno i udobno je bilo okupiti ekipu od par sličnih, i uz malo sreće i par rifova zajahati novi talas koji je plavio Evropu.
Solistima je sve to išlo malo teže, ili – specifičnije bar, naročito ako usled hroničnog nerazumevanja okoline, od ranog detinjstva, uz osvedočeni supertalenat, izbruse manifestno osobenjaštvo kao „odbranu od svih zala“ i praktičnu osobinu da idu glavom kroz zid....pa - negde dobiješ, a negde izgubiš. Upornost izvitoperena do destruktivne tvrdoglavosti, vanserijski dar koji ostaje nedorečen okovan imperativom kvalitativne perfekcije, pogrešni izbori i pravi izbori...
Ovo bi mogla biti priča o tome.
Osvedočeni prisluškivač tuđih razgovora po prevozu izuzetne memorije prenosi vam današnji razgovor dva milozvučna, mlada ženska glasa čije će se pojave ukazati na kraju vožnje. (To što govorim o sebi u trećem licu ne uzimajte kao ozbiljan simptom ludila.)
Šta sve mogu da uradim sa ovih osam stotina evra koji su mi danas pali sa neba, razmišljao je zgranuto građanin S kada je izbrojao pare.Za najnužnije potrebe njegove male i tek formirane porodice je trebalo znatno više.Treba da kupim harmoniku sinu koji pokazuje izuzetan talenat . Drugom detetu je potrebna zimska garderoba, a o sebi i supruzi i da ne mislim. Računi Mogao bih i da otplatim kredit koji sam juče podigao , gle čuda baš u toj vrednosti.To mora da je neki znak.
Premišljao se jedan trenutak. Ipak, to mu je delovalo kao večnost.
Bilo bi mnogo prikladnije da imam tonski zapis njenih prica. To sam oduvek zelela, ali, dok sam se tehnicki organizovala, vec je bilo kasno.
Mnogo sam volela moju Baba Miru. Ne zbog toga sto me je cuvala, kako je kuvala ili sto se zrtvovala za svoju decu i unuke (to je radila ona druga - Baba Krunija). Mira je bila vecita devojcica od 15 godina. Neiskvarena, radoznala, iskrena i puna ljubavi prema zivotu (koji je, istina, nije mnogo mazio).
Bila je iz Cacka, iz gradjanske porodice. Starija sestra Zivana joj je bila u partiji jos pre rata i tako nekako, kad su dosli partizani,
Kada čovek pročita naslov pomislio bi da idem sa stočne pijace, a ja zapravo pričam o blogerima. Samo iskusni korisnici Brajove azbuke možda nisu primetili kakvim se tonom sve češće i sve više pišu komentari na blogu. Autori sve čećše dobijaju dojave u moderatorskom panelu da brišu neke komentare. Moj vispreni prijatelj Horatio, koga nema već par nedelja bi rekao “čemu?“. Ne znam ni ja, zar toliko ljudi