Kada sam na prethodnom blogu napisao da je za jednu (anti-EU) grupu građana, upravo EU kriva za sve - od osamostaljivanja Kosova, do nezavisnosti Crne Gore, a nešto ranije i za raspad SFRJ, jedan od komentatora je napisao nešto što se svodi na „ko je Crnoj Gori branio/dozvolio da uvede nemačku marku dok je bila u zajednici sa Srbijom". Naivno sam verovao da smo makar ovu lekciju savladali i da nismo baš tako lako zaboravili otrovne strele ka Crnoj Gori, toliko česte u vreme Miloševića i Koštunice. Nadam se da će za pet godina, isti ovaj komentator napisati „A ko je gejevima ikada
Čast mi je i zadovoljstvo da ovaj prostor ustupim blogerima ciji su nickovi docsumann i vishnja92. Uzivajte!
- Ok, a šta bi Ti pitao nekog vegetarijanca?
- Pa prvo bih ga pitao da li je normalan
„Animals are my friends...and I don't eat
Nemo' da se lažemo! Sve je u tome da li neko ima ili nema ono što Španci nazivaju cojones (doslovno: muda)
Ako sve bude u redu, a izgleda da hoće, uskoro ćemo imati Paradu ponosa u Srbiji, kao što to imaju mnoge civilizovane zemlje Zapada. Neka bude! Znam, neki će slegnuti ramenima i reći da ni mi u Srbiji, izgleda, ne možemo živeti
Da, ovu prvu rečenicu izgovorio je Isus za vreme poslednje večere na onaj Veliki četvrtak, a ovu drugu mogao je da doda, sudeći po istraživanjima braće Wansink, Craig i Brian.
Sigurno ste čuli za Ig-Nobel nagrade, nedavno je i Jeremija pisao o njima ( izvini Vojislave, stari nick mi bolje paše u ovom postu, he,he...). To su one koje se daju za istraživačke studije onima koji istražuju uticaj kantri muzike na samoubistva, zašto nema glavobolje u detlića, kako pacovi ne razlikuju japanski od dutch-a kad se oni govore unazad, i ob-la-di ob-la-da, life goes on. Ova braća kanda pretenduju da uđu na listu za dodelu.
Da li je moguće za pola sata napisati dobru priču? Moguće je ako imaš tih pola sata, ali šta činiti ako ih nemaš, a imaš priču, glavne junake, radnju, atmosferu, početak i kraj, središnji deo i onako nije bitan , svi ga preskaču ili ga sami skroje.
Imao sam psa i mačku, drvo i pticu, kamen mi je bio najbolji drug, za pod glavu, guzu, odbranu od malobrojnih neprijatelja, poklon onima koje sam smatrao prijateljima. Imao sam vreme i prostor, bilo je nevažno šta se zbiva van tih vidljivih i nevidiljivih linija, sve je to bilo u mojoj glavi bez
Gledam ovaj video i osećam se kao Hičkokova plavuša, kojoj je posebno posvetio ovaj "savet". Samo meni. U nedostatku dobrih savetnika u mom životu, ja savete sve češće tražim od pokojnika. Svi ti "savršeni tipovi" su mrtvi. I još uvek su sasvim korisni. Za razliku od većine živih. Ne bih ja ušla u ovu svoju ispovest, ali Hič mi se toliko lično obratio, da nemam izbora.
Nulla rosa est (Ništa nije ruža)
Nekada davno lepo se govorilo: „Čovek je mera svega" (Ο άνθρωπος είναι το μέτρο όλων των πραγμάτων). Pritom se pod čovekom podrazumevalo "ljudsko biće", a ne isključivo muškarac. Na osnovu praćenja nekih najnovijih medija, ovih dana bi se, izgleda, moglo reći da je „žena mera - muškarca".
Znam, znam da je uvek nezahvalno govoriti o muško-ženskim odnosima u širem društvu, jer što god da kažemo uvek postoji mogućnost da budemo krivo shvaćeni. Naime, u pitanju