AleXandar Lambros
Treba da rešavam pitanje papira u dogledno vreme. Tako da razmatram sve mogućnosti jer ovo „idi mi dođi mi" s belim šengenom ne može večito da traje a kako stvari stoje nije isključeno ni da šengen ponovo pocrni. Crni mi.Naravno, pada mi na pamet i azil. Čujte, da se ne lažemo ... Novčana pomoć koju azilanti na zapadu dobijaju mnogo je veća od mesečne plate mnogih u Srbiji (i moje), ukoliko ste dovoljno srećni uopšte da je imate (jer stalno mi se naglašava da budem srećan s ovim kikirikijem jer neko nema ni to a i treba da znam da uvek ima ko ‘oće ako ja neću). Tako da, ne vidim zbog čega bi se neko pravdao i folirao i objašnjavao je li pravi ili lažni azilant. Azilant je, nego šta je s 200 ili 300 evra mesečno. Belo roblje, šta drugo?
Koliko psovki treba izreći da bi se opisali „osećaji" kojima nas oni koji se predstavljaju kao Srbija svakodnevno zasipaju? I to su ljudi koji promovišu optimizam. I to su ljudi koji nas ubeđuju da smo retardirani zbog toga što ne razumemo njihove vizije. To su ljudi koji nas ubeđuju da su u pravu..
Hau mač voč ?
« Bila jednom jedna devojčica i zvala se Crvenkapa. Bila je mlada, lepa i glupa. I to naročito ovo treće, jer mladost je prolazna, lepota je relativna a samo je glupost večita. Kako je lepo biti glup reče glista i pade na trup. Sirota je devojčica bila toliko monumentalno zaostala da je mislila da se deca prave od 3 kila mesa iz kasapnice »*
Danas je engleski jezik isto što je u vreme Sterije i Pokondirene tikve bio francuski. Ljudi koji ga govore nepismenoj svetini deluju mnogo obrazovanije nego što zapravo jesu i izazivaju
Starenje slike, urušavanje mita i loše umetničke kopije...
Već odavno se povremeno čuju razna naklapanja o tome šta će biti u Jugoslaviji poslije mene. To je donekle i zbog toga što oni koji se time bave uopće ne razumiju naš društveni sistem... Mi, kao što znate, imamo kolektivno rukovodstvo... Prema tome ja mogu svakoga dana otići a da se ništa neće mijenjati. Josip Broz Tito (1976)
Kao što je raskoš Titovog dvora bila u nesrazmeri s realnom snagom zemlje koju je vodio, okončanjem hladnog rata i nestankom bipolarno ustrojenog sveta i Titova politika sedenja na ogradi, koja je Jugoslaviji donosila velike i očigledne benefite, sve više je pokazivala elemente samourušavanja.
Šund, smog, mas-droga, slobodni radikali, masnoća, mediokritetizam, prostota ... - većina toga je u "potrošačkoj korpi" jednog srpskog podanika beznađa ...
Da li vredi govoriti? Da li vredi govoriti do koje mere je srednji prst one kreature triput prokuvane u venišu upućen ne srednjoškolcima zaječarskim, već populaciji konzumenata serbskih?!
Fejs svakome daje drugačiji pogled na razmišljanja ljudi sa kojima deli virtuelno prijateljstvo na istom. A ono što ja vidim na njemu, u ovom trenutku (sreda, sat i po nakon onoga u Beogradu), je sledeće (imena izostavljena, da se bar malo privatnosti sačuva...):
Onomad, velika tuča na tererenu je najavila veliku tuču u zemlji. A danas...
U prilogu ovog predloga Svetom Sinodu su sledeći argumenti:
Ko je ustvari (bio) Tito? Šta je uzrok zbog kog se, makar kada je o istorijskim podacima i svedočenjima reč, pravi Josip Broz u tolikoj meri razlikuje od stvorene/kreirane predstave o njemu? Da li ste se dok ste čitali, ili, možda, pisali grafit: Bravar je bio bolji..., ikada zapitali: kako je moguće da jedan, u suštini autoritarni vladar u svesti onih koji ga podržavaju ni tri decenecije nakon smrti i dalje nije značajnije izgubio na „svežini" i harizmi?
Po Rastku Močniku, sve navedeno moguće je zbog činjenice po kojoj Tito jeste mnogo više od političkog fenomena; on je svakako masovno-psihološka pojava. Za tako nešto, po Močniku, nije bila dovoljna samo politika: potrebno je bilo još nešto - potrebna je bila umetnost. Umetnost Josipa Broza se zove TITO. U mnogo većoj meri nego što je to bio slučaj sa političkim i(li) ideološkim - Titov kult bio je vizuelni kult koji umnogome ima sasvim autentična ishodišta.