Svetski dan Roma. Svež snimak. Istinit.
Ipak... Ipak... - dajmo im šansu.
Blogovci, upoznajte Danielu Tamaš iz NS-centra za Autizam. Daniela je jedan odličan lik koji u nikakvoj srbijetini (i ovo "nikakvoj" napominjem bez ikakvih političkih konotacija već kao nešto što je fakat, prema tome mojne se tripuju neke mrge nešto, oke?) radi posao na nivou nekakvog vašingtona. stvarno je odličan lik, nešto poput Noleta u tenisu - ne zaslužujemo je/ga, a imamo je/ga. svecko, a naše.
uzgred, pre neg' obnarodujem,
da ka'em da nisam našao neki srpski logo sa artom dece autista tako da stavljam hebrew-anski, al' svejedno, ista planeta, ista deca, isti retki požrtvovani i plemeniti ljudi. ljudice, tojest, ljudine.
Poštovani,
Rukovodilac organizacione jedinice
za tretman osoba sa autizmom
ŠOSO "Milan Petrović"
Kod mene u kući vanredno stanje. Rodilo se dete, gužva i ne stižem da ispričam ženi za moje malo avanzovanje ali ja sam strpljivo lovio trenutak.
“Ljubavi imam jednu novost”
“Samo da ti kažem ja ne rađam više decu… Ovo je sve za ovaj život.”
“Ma ne to. Imam jednu dobru poslovnu vest.”
“Dodaj mi molim te one kikove makaze, ovaj se sve izgreba.”
Čuje se sec, sec, … Ja ne odustajem.
“Rekoh čuo sam se s ljudima iz CKM-a”
“Koje si mi makazice ovo dao? Idi u kupatilo i nađi kikove. Piše KIKOOO. Razumeš”
Očekujem čistku po Radio-televiziji Vojvodine posle ovog.
I to bržu i efikasniju nego kad je onomad Sloba preko srbijanskog DB-a i carinika Bracike pravio diferencijaciju autonomaša.
Ako se ovo dogodilo namerno, u pitanju je ona vrsta pojedinačne lične hrabrosti koja nije viđena još od tihog otpora dolasku gore navedenog Slobe na vlast. I, bez obzira na uzaludnost, tako nešto ne može a da nema moju simpatiju.
Sa rekordno niskom popularnošću i pred izborima sledeće godine, francuski predsednik Nikolas Sarkozi je imao očajnu potrebu da poboljša svoj politički rejting.
U subotu je priliku za to i dobio.
Retrospektivna izložba
Vujica Rešin Tucić: TRADICIJA AVANGARDE
Autor i kustos: Nebojša Milenković
Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Novi Sad
23.mart (otvaranje: 19 h) - 20.april 2011.
Kao umetnik i pesnik, Vujica Rešin Tucić (1941 - 2009) stalno se kretao po tankoj granici u međuprostoru između eksperimentalne književnosti, nove poezije i nove umetničke prakse – istovremeno pripadajući i ne pripadajući svim trima podjednako.
Imam čast i zadovoljstvo da putem bloga najavim predstojeći kulturni događaj, sad već tradicionalni, osmi po redu, Beogradski festival igre 2011, osnovan 2003. na inicijativu Međunarodnog saveta za igru CID UNESCO iz Pariza, podržan od strane Ministarstva kulture Srbije, kompanije Vip, i drugih pokrovitelja, a čiji je selektor programa koreograf, Aja Jung.
Ove godine u Beograd, Novi Sad, Zrenjanin i Kragujevac na scene Opere Madlenijanum, Sava Centra, Ateljea 212, Beogradskog dramskog pozorišta, kao i Srpskog Narodnog Pozorišta u Novom Sadu, Narodnog Pozorišta u Zrenjaninu i u Kragujevcu, u periodu od 3. do 18. aprila stižu gosti iz Belgije, Izraela, Italije, Slovačke, Holandije, SAD, Francuske, Švedske i Velike Britanije, dakle, nacionalni balet i vrhunske plesne kompanije i trupe koje će igrati u postavkama renomiranih, međunarodno priznatih koreografa poput Vilijema Forsajta (William Forsythe), Viktora Plotnikova (Viktor Plotnikov), Jasmin Goder (Yasmeen Godder), Baraka Maršala (Barak Marshall) i drugih.
Jedno od surovijih sredstava prinude kojima su totalitarni režimi pribegavali u mentalnom slamanju svojih (političkih) protivnika bilo je zatvaranje istih u tamnice čija visina nije prelazila 1 metar. U takvim ćelijama sužnji su istovremeno spavali, ponekad jeli, vršili nuždu..., provodeći u njima godine ― ponekad čak i čitave decenije.
Mnogi od njih u međuvremenu su zaboravili uspravno da hodaju. Kada je telo tako dugo pognuto ― pogrbljenost se, pre ili kasnije, nameće kao jedini mogući izbor. Namera vlastodržaca, naravno, jeste bila ta da pored gubitka slobode zatočenici izgube i osećaj ličnog dostojanstva i elementarnog samopoštovanja. Sposobnost uspravnog hodanja diktatore i despote uvek je naročito iritirala. Zato su upravnici tamnica, uvek ljudi od najvećeg poverenja, bili zaduživani prevashodno za to da pomenutu sposobnost, tu neoprostivu drskost uspravnog hodanja, kako god znaju iskorene. I to im je, uglavnom, uspevalo. Godinama batinani, mrcvareni i maltertirani na opisani način ― kada bi bili pušteni iz tamnice, sužnji su iz straha nastavljali da hodaju podjednako pogrbljeni kao da iz tamnice nikada nisu ni izašli.