Imam čast i zadovoljstvo da putem bloga najavim predstojeći kulturni događaj, sad već tradicionalni, osmi po redu, Beogradski festival igre 2011, osnovan 2003. na inicijativu Međunarodnog saveta za igru CID UNESCO iz Pariza, podržan od strane Ministarstva kulture Srbije, kompanije Vip, i drugih pokrovitelja, a čiji je selektor programa koreograf, Aja Jung.
Ove godine u Beograd, Novi Sad, Zrenjanin i Kragujevac na scene Opere Madlenijanum, Sava Centra, Ateljea 212, Beogradskog dramskog pozorišta, kao i Srpskog Narodnog Pozorišta u Novom Sadu, Narodnog Pozorišta u Zrenjaninu i u Kragujevcu, u periodu od 3. do 18. aprila stižu gosti iz Belgije, Izraela, Italije, Slovačke, Holandije, SAD, Francuske, Švedske i Velike Britanije, dakle, nacionalni balet i vrhunske plesne kompanije i trupe koje će igrati u postavkama renomiranih, međunarodno priznatih koreografa poput Vilijema Forsajta (William Forsythe), Viktora Plotnikova (Viktor Plotnikov), Jasmin Goder (Yasmeen Godder), Baraka Maršala (Barak Marshall) i drugih.
Jedno od surovijih sredstava prinude kojima su totalitarni režimi pribegavali u mentalnom slamanju svojih (političkih) protivnika bilo je zatvaranje istih u tamnice čija visina nije prelazila 1 metar. U takvim ćelijama sužnji su istovremeno spavali, ponekad jeli, vršili nuždu..., provodeći u njima godine ― ponekad čak i čitave decenije.
Mnogi od njih u međuvremenu su zaboravili uspravno da hodaju. Kada je telo tako dugo pognuto ― pogrbljenost se, pre ili kasnije, nameće kao jedini mogući izbor. Namera vlastodržaca, naravno, jeste bila ta da pored gubitka slobode zatočenici izgube i osećaj ličnog dostojanstva i elementarnog samopoštovanja. Sposobnost uspravnog hodanja diktatore i despote uvek je naročito iritirala. Zato su upravnici tamnica, uvek ljudi od najvećeg poverenja, bili zaduživani prevashodno za to da pomenutu sposobnost, tu neoprostivu drskost uspravnog hodanja, kako god znaju iskorene. I to im je, uglavnom, uspevalo. Godinama batinani, mrcvareni i maltertirani na opisani način ― kada bi bili pušteni iz tamnice, sužnji su iz straha nastavljali da hodaju podjednako pogrbljeni kao da iz tamnice nikada nisu ni izašli.
(Juče)
Baš žučna rasprava na poslu.. Ume to kod nas da bude. Puna kancelarija mladog i vatrenog sveta. ;) Što više posla, to smo raspoloženiji za diskusije. A različiti... različitiji teško da možemo biti.
Dobovanje, neobično, zvonko... Skoro kao kada grad dobuje po krovnom prozoru, samo bez one oštrine.
Ne samo da se ne zaboravi, nego da se istinski, iznova, uživa.
Remek-delo filmske umetnosti. " TRI " - režija Aleksandar Petrović. Film je snimljen 1965. Naredne, 1966. godine, nominovan je za Oskara.
Idemo dalje sa serijalom poštovanog Eli LaCrossea....
Šta uče učitelji i učiteljice, deo IV
Četvrti deo priče o „knjizi“ (u daljem tekstu: K), autoru K (u daljem tekstu: au. K) i drugoj „knjizi“, koju sam „zaradio“ ovim blogom (u daljem tekstu: dr. K), otpočinjem onako kako sam i obećao na kraju trećeg dela – „Mona Lizom“:
„Leonardo da Vinči je individualni likovni tip.
Leonardo je umetnik nad umetnicima
Opet, pre par večeri, vidim dva momka kako šetaju par «stafordskih terijera». Za ogrlicu jednog psa je zakačen povodac, ali dosta dug, tako da ovaj može da ševrda levo-desno, čitavom širinom trotoara, dok drugi uopšte i nema povodac i sasvim slobodno kaska ispred ostala tri člana ekipe. Sami mladići, otprilike, jedva da su punoletni. Hodaju sa nekom posebnom napregom u udovima, onako, skoro osvetnički, i u magnovenju proveravaju da li ih ostali prolaznici posmatraju sa dovoljnom pažnjom. Oko pola sedam je i ne baš hladno, pa su tu ljudi svih dobi: neki razgledaju izloge, neki šetaju sa decom, neki jednostavno žure duž ulice... Nedaleko, jedan policijski pozornik. Hoda, opušteno. Vidi ovu dvojicu sa psima, ali evidentno ne obraća pažnju na njih više, nego na bilo koje druge prolaznike.
...blues...
...Jedino što je bitno jesu zarezi, i znati kada staviti tačku na neizrecivu misao o smislu i besmislu sveg tog ludila...