jedno umorno beogradsko popodne dolazi sa vetrom i promenom vremena od sunca ka oblacima.
zaboravljam na pola sata vrlo tuzan dogadjaj sa oznakom izmedju konacno i beskonacno koji se desio pocetkom ove godine. jer ono sto smatramo vremenom je uvek bila i bice samo percepcija obelezena subjektivnim.
gledala sam skoro pa bez treptaja emisiju o urosu predicu na televiziji u kojoj je govorio nadahnuto a opet smireno i bez nepotrebne dramatizacjje tako cesto prisutne u medijima, istoricar umetnosti.
uzecu gitaru sad da muzikom sacekam kisu. posle cu