Nepoznata država. Nepoznat grad. Scena je podeljena na dva jednaka dela. U desnom delu - enterijer Sofijine sobe sa sobnim vratima u dnu, sveden na tek nekoliko elemenata i boja, uredan, radni sto desktop računar, saksija sa kaktusom po imenu Cici, u dnu reprodukcija slike Milene Pavlović Barilli „Autoportret sa kičicom". U levom delu scene blista raznobojni enterijer Bebine sobe sa posterima na zidu i sobnim vratima i gomilom kompakt diskova. Takođe radni sto ali sa laptopom i zvučnicima preko kojih Beba s vremena na vreme pušta muziku. Fejsbuk čet. Dešava se danas.
" Nisam te zaboravio....
Pokušavah da odgonetnem drugu zemlju
i ne mogoh.
Pokušavah da odgonetnem drugo nebo
i ne mogoh. (Česlav Miloš)
Da li se sećate da ste se, u ranom detinjstvu, a potom i u daljem odrastanju, zaljubljivali, s najvećom ozbiljnošću, u neku igračku, sliku ili knjigu?
Makoliko ovo pitanje izgledalo naivno, ne mora da bude tako. To u šta smo se zaljubljivali u najranijim periodima našeg života, tvrde neki psiholozi, otkrivalo je naša osećanja
Ne sećam se imena tog reditelja. Nisam upamtila ni kako se zvao njegov film, koji se prikazivao na FEST-u te godine, u okviru nekog alternativnog programa, između ostalog, i na Fakultetu dramskih umetnosti. Posle te projekcije reditelj se obratio gledaocima, bili su to mahom studenti, profesori, novinari. Izašli smo na podijum i seli za nekakav sto: on da govori o svom filmu a ja da prevodim. Dali su nam jedan mikrofon, onaj starinski, sa gajtanom. Rekao je: „U mom filmu junaci često izgovaraju reči kao što su..." i pružio mi mikrofon. Prevela sam to, a kroz glavu mi je proletelo da ćemo tim tempom završiti narednoga dana. On je nastavio: „...cazzo, fica, vaffanculo." I opet mi je pružio mikrofon.
E. da mi je neko rekao da ću čitati poeziju, da ću se smejati, plakati, da će mi nedostajati neko koga ne znam, da ću ga upoznavati tek kad nije tu, da ću....
kada me odjednom zgrabiš
i izljubiš mi stopala
lagano
i kad kreneš naviše
pogledaš me onim
pogledom koji topi moju
supstancu i
šapneš:
evo ti Pesma
pa hodaj.
i posle svega:
hvala nikiti. za sve.
Kada su počeli da grade prijateljstvo i vezu koja će potrajati skoro pola veka, verujem da su i Žan Pol Sartr i Simon de Bovoar (za prijatelje i Le Castor) znali da grade nešto zaista posebno; Sartr joj je jednom napisao „ono što mi imamo, to je suštinska ljubav". Za mene, njih dvoje bili su nešto više od tek još jednog ljubavnog para, oni su bili
Naucila sam ovo u jednom losem filmu. Dvoje sporednih karaktera imaju kratak susret u jednom baru. Na pitanje zasto joj je stalo do najvaznijeg karaktera u filmu, ona odgovori da su njih dvoje obecali jedno drugom da ce biti svedoci njihovih zivota. Trajno prisustvo i dokument postojanja onom drugom.