gost autor: drzurin otac
Na livadi podno visokih trepetljika, u smiraj dana, Simka je gledala uz glatko deblo čekajući Vukadina da iz gnijezda snese pirgava jaja ptice zvane „zelenika“ – ptice zlatovrane!
U Rodetovom bostanu, na pjeskovitoj zemlji njive, duguljaste dinje su mirisale i iz daleka viđene bile su opervažene bijelim, mahovinastim dlačicama, budući su još bile zelene. Rijeka pod obalom obraslom gustim rakitama, glasno je šumjela, a onda su jaja bila u Simkinim rukama. Četiri zelena , duguljasta i tamnim pjegama prošarana jaja. Iz njih je onda trebalo „točiti svilu“...?!
Video sam najbolje umove moje generacije uništene ludilom, izgladnele histerične gole,
kako se vuku po crnačkim ulicama u zoru tražeći besni fiks,
anđeoglavi mangupi gore za drevnu nebesku vezu sa zvezdanim dinamom u mašineriji noći...
Ono što me privlači u džezu jeste upravo sloboda, neizvesnost. Od onog trena kada pesma počne, vi joj se prepuštate, ali ne znate
Mića i momci sve stvari raspakovali, namestili kako su znali, da može kol'ko tol'ko da se živi, a ja ... Da nije bilo tableta za smirenje, sigurno bih završila u ludnici, a s njima sam ti bila k'o u nekom bunilu. Vučem se k'o prebijena, ne znam zašta sam pošla, ne razumem šta mi govore... Onda se zavučem u neku od onih neokrečenih soba i tako, gledam u zidove i ćutim. Mića psuje, Mirko ga smiruje, Bole hoće da se vrati u varoš, Mirko ga smiruje, ja plačem, Mirko me smiruje... Nikad nam to dete nije bilo tako privrženo, nego tad kad sam ja bila na ivici. Aj, mislim se, bar
Комшије кажу да је наш крај некада био за пример. Марика-нени, кућепазитељка и једна од најстаријих станарки наше зграде, често са сетом у гласу говори о једном другачијем времену, без аутомобила, опушака и пластике. Када је љута, баци оштар поглед низ улицу и прекорно, више за себе, али ипак довољно гласно, каже како су нам,
gost autor: dr zurin otac
Kada neko jednom te istom cestom prolazi punih pedeset i više godina,
onda, s vremenom, primjećuje samo to koliko se sama cesta izmijenila - i to nabolje! A on sam, nažalost, ne samo suprotno od toga, već se našao i na kraju svega: svenuo, pogurio se, a volja i mašta posustale i skoro netragom nestale...
Još sam ti se batrgala između tuge za gradom i brige kako da se uklopim u to selo, kad stiže Boletu poziv za vojsku. Mića se baš obradovao, kaže: „Taman da završimo ove radove oko kuće i da mu opremimo radionicu, pa kad odsluži da počne k’o čovek.“ Uhhhh, a meni ne pitaj kako je to palo. S jedne strane mi teško što mi dete ide od kuće, a s druge mi laknulo. Razmišljam da mu tačno treba da se malo presabere i vidi šta će i kako dalje. Ja sam se nekako i pomirila sa ovom situacijom, ali sam čvrsto zacrtala da ću njega podržati kako god da odluči, pa ako posle vojske
Prođe godina otkad je grad okovan virusom straha. Neki mladi ljudi, dojučerašnji prodavci, akviziteri ili konobari, posle gubitka posla posedaše na bicikle i motore i postadoše dostavljači. Hiljade mladića i poneka devojka, sa torbama na leđima, nošeni svojim dvotočkašima, hitaju da nas nahrane.
Od osoblja restorana hranu preuzimaju diskretno, kao u vreme kuge. Ništa manje oprezno, ali prilično brzo, nose je naručiocima. Odlasci u restorane su tako zamenjeni telefonskim pozivima ili porukama, posle kojih odabrana hrana stiže na kućni prag.
Sinoć
Iako ovih dana bas ne stizem do kompa, ne smem da preskocim cetvrtak. ;)
gost autor: drzurin otac
Stojim nasrijed dvorišta koje je posuto pijeskom da se ne bi kupilo blato, i koje je sa svih strana ogradjeno visokim zidom od ćerpiča, jer je kuća nekada bila turska...
Izvan zida dvorišta vide se samo topole i poneka trepetljika baš kao što je ona sa presječenim vrhom na kome se vidi rodino gnijezdo i roda koja u njemu upravo raščešljava svoje perje!