Beogradski promocija romana ’’Savršen antitalenat za sreću’’(Akademska knjiga, Novi Sad 2021) Nebojše Milenkovića, istoričara umetnosti, pisca i građanskog aktviste iz Novog Sada, održaće se u sredu, 8.decembra od 19 časova u UK Parobrod. O ovom erotsko-psihološkom trileru govoriće: Dragan Velikić, pisac, Dragana Bošković Kovačević, urednica za književnost Radio Beograd 2, Marko Oljača, sociolog i autor. Razgovor moderira urednica književnog programa u Parobrodu Katarina Lazić.
ako imamo samo čekić, svaki problem podseća na ekser
jebana ikebana
Ostavimo Ego, svakako ometajući faktor, po strani na čas. Recimo da se kreativnost širi poput zaraze i da jedne na stvaranje noviteta nagone noviteti nekih drugih. Mentalni procesi koji iznedre apstraktni objekat sastavljen od ideja (pada mi na pamet već spomenuti Pink Floyd i njihovi čekići, deset hiljada čekića/mozgova od kojih svaki može da skuca deset hiljada eksera/ideja) jedinstveni su za ljudsku životinju, životinju koja se od srodnih životinja razlikuje po proizvodnji i kondenzaciji ideja.
Ono što joj/nam to omogućava je jezik.
poslednje putovanje
Odlazim na cestu. Ne znam gde i na koliko dugo, verovatno koliko izdrži ovaj Koral 45. Prvi pas krajputaš koji mi se nasmeje i bude hteo da se vozi sa mnom, dobro je došao. Nakrcao sam auto, imam hrane i pića. Vreme je da napustim ovaj prostor. Plavo nebo gubi od crvenog sunca. Retrovizor hvata zalazak. Noć ulazi kroz spušten prozor. Dovoljno sam star da me više nije strah. Puštam sebe da se napijem zvezda. Stajem da kupim sladoled. Odlazim niz drum. Zagledam se u mrak i osetim kako mi se sladoled sliva niz ruku.
Nisam nestao, ostaje mi jedino da se utopim.
ako imamo samo čekić, svaki problem podseća na ekser
coincidentia oppositorum
Vremenom se sve polako sredilo. Iako svesna kulturnog obrasca u koji sam doneta, putem rode, ako bih se sprdala, a kako nas uče naši vajni roditelji ali i vaspitači u obdaništu sve dok smo previše mali za reč seks, a ako se ne bih sprdala, putem roda, što takođe nije jednoznačno (kakav morfološki sinhronicitet, ha), trebalo je nekako da se snađem, pošto nisam imala hrabrosti za beg iz kulturnog dolapa u neku divljinu. Šon Pen mi se smeje nakon što se otrujem borovnicama. Ah, da, to nisu bile borovnice, nego otrovne bobice (morfologijo, čuješ li me). Elem, master, doktorat, posao na univerzitetu, pa na institutu, posvećena kao verski fanatik, ekskjuz maj frenč, zauzimali su porcije vremena budnog stanja. Deo vremena, koje smo, kulturnim konsenzusom, nazvali slobodno, zauzeo je hobi, zvani, stolarska radionica. Da li treba da bliže da opišem, posh drvodeljanje. U sopstvenu odbranu izjavljujem da je kreativnost, ili makar otvaranje vrata kreativnosti moj motiv za pohađanje ovakvog kursa. Dala sam sebi dozvolu da istražujem svoju podsvest, tako reći da skočim sa ponte u dubine iracionalnog, držeći se čvrsto za materijalni objekat kakav je čekić, jedan od prvih, samim tim fundamentalnih alata, koji počinje da razdvaja hordu majmuna lovaca od horde majmuna lovaca koji imaju ideju. Bio je tu još neki stolarski alat, da ne zaboravim. Otpočela sam da pohađam časove sve u cilju da stvorim nešto, koristeći mozak, nešto što nije samo misao. Nešto konkretno, opipljivo. Valjda je to posledica onoga kada si u mladosti ona tatin sin ćerka.
voleo bih da sam zemlja
Voleo bih da sam zemlja, ne država, ne domovina, zemlja.
Ili drvo ili voda.
Nebojša Milenković, "Savršen antitalenat za sreću", Erotsko psihološki triler, Akademska knjiga, Novi Sad, 2021.
Onemogućeni da promene život kojim nisu zadovoljni, junaci romana balansiraju širokom skalom raspoloženja, od depresije do orgastičke euforije, u isti mah oslobođeni i sputani težnjama ka erotskim i profesionalnim ispunjenjima. Savršen antitalenat za sreću višeslojna je priča koja teme ljubavi, braka, preljube, seksa, masturbacije, straha od samoće i napuštanja - ali i lične i kolektivne tabue - osvetljava iz različitih vizura, te je i čitalac, umesto da se opredeljuje, motivisan da prihvati i razume. Iskustveno potvrđujući Frojdovu tezu da svaki seksualni čin predstavlja proces koji uključuje najmanje četiri osobe, akteri romana uviđaju kako ishod onog što je u životu najvažnije uglavnom odrede okolnosti.
Smeštajući radnju u period od početka opsade Sarajeva do dana u kom je ubijen premijer Zoran Đinđić, povezujući ove događaje, Milenković piše o malom čoveku koji se, mimo svoje volje, našao u epicentru istorijskih lomova. Skupa sa akterima, ravnopravan junak ove knjige je i jezik kojim je pisana - saglasno Nabokovljevoj tezi da najbolji siže literature svakog pravog pisca predstavlja sam stil.
S izdavačkim popustom knjigu možete poručiti direktno od izdavača - Akademske knjige na ovom linku.
kada sam bila šizofreničarka
umofobija i telofobija
Poslednji put s roditeljima i sestrama na moru, Boka, Dobrota. Svi smo poslagani na jednoj ponti, imamo, takoreći, svako svoje mesto pod suncem. I kako to biva na godišnjim odmorima za trenutak zavlada mir, možda ne tišina, jer i drugi su sišli na plažu, ali mir nastane, potraje kratko i onda nestane, zapodene se bezazleni razgovor ovaj put o blizini psihijatrijske bolnice i desi se jedna od kritičnih porodičnih tački, mesto preloma detinjstva, kraj prve i fundamentalne vere, vere u porodicu. Negde sam kasnije u životu čula da pomen psihijatrijskih dijagnoza hoće nekad da izazove psihotične napade kod onih koji nemaju (pečatiranu) dijagnozu (otac u tom momentu). Gledala sam roditelje, pa i sestre, (ne)svesno opredeljene za po jednu stranu, koji se ponašaju kao ludaci od samog pomena ludnice.
Postoji velika fobija od uma, ne samo od s uma sišavših.
emerv ejntel
Kada bi samo mogao da se vrati unazad, da premota leto ’90. Izašao bi na javno mesto psovao bi i proklinjao. Mnogi bi ga gledali kao ludaka ali oni koji bi sklanjali pogled, znao bi da oni znaju, ne samo da znaju nego oni sve i kuvaju, prokleti kuvari i kuvarice. Sa takvima nije želeo da deli vazduh.