Таko glasi naslov romana Nikoloa Amanitija, najpoznatijeg italijanskog pisca mlađe generacije, koji u svojim romanima i pripovetkama oslikava mračne strane svih slojeva savremenog italijanskog, ili bilo kog Zapadnog društva. Njegovo stvaralaštvo moglo bi se odrediti kao crnohumorni, satirični horor. Sve slabosti jedne civilizacije lišene ideala i velikih ciljeva ispoljavaju se u ponašanju i postupcima mladih ljudi, koji u Amanitijevim pričama neumitno upadaju u vrtlog nasilja, kriminala, droge. Ni vinovnici takvog stanja stvari, njihovi roditelji, nisu prikazani u boljem svetlu.
U životu sam neke stvari radio premalo, neke taman koliko treba, a seobe spadaju u onu treću vrstu. Broj prenešenih ali nikad otpakovanih paketa se sa svakom selidbom uvećavao, a lenj kakav već jesam neke od njih nisam otvarao već dvadesetak godina. A drugo što treba da se zna je da sam kao mladi junoša pisao neku kao poeziju, mislio sam u ta doba dosta dobro o njoj, ali sam prestao sa tim kada sam napunio 24. To se nimalo slučajno poklopilo sa prvih nekoliko meseci
Stalno prigovaram N.-u da prvi utisak kod njega igra preveliku ulogu u procesu formiranja mišljenja o nekom umetničkom delu; kad kažem preveliku ulogu, zapravo mislim da za neke dve sekunde on odluči da li je neka slika, recimo, dobra, odlična, fenomenalna ili je potpuni i nepatvoreni bofl. Večeras smo o tome naširoko diskutovali, i ja sam ostao zbunjen. Nije mi jasno, naime, da li je moguće da za
В Росси́и купола кроют чи́стым золотом, чтобы ча́ще Госпо́дь замеча́л (Влади́мир Семёнович Высо́цкий)
Šaljapin je bio baš pravi Rus - votka pre votke, pa votka posle votke (A. Rubinštajn)
1. Pitali jedared jednog oca zašto mu je sin uvek neveseo. A on će ovako: «Pa šta ću mu ja, svaki dan ga tučem da bude veseo, a on sve - taki».Da, zna se da nije lako silom učiniti nekoga da bude veseo. A ja sam ovo pomenuo da bih vas podsetio da sam, prošlog četvrtka, pisao o svojoj veselosti (весело́ весе́лье, kažu Rusi, a i Turci imaju lepu reč šenluk, koja se i danas sporadično čuje na našim prostorima), kao i o još ponečemu, ali je to moje pisanje bilo privuklo (relativno) mali broj komentara. Dobro, tešio sam sebe, uz svilenu maramicu sa izvezenim inicijalima VP, da će doći bolji dani (бу́дет и на на́шей у́лице пра́здник), mada shvatam da ja nisam, nažalost, od onih koji umeju da vešto animiraju široke blogerske slojeve. Ali, pisati se mora. Navigare necesse est, vivere non est necesse.
Narod u Srbiji nema kontrolu nad sopstvenim životom. Nepravedni sistem u kojem bogati pojedinci imaju sve poluge vlasti u svojim rukama, stavlja malog čoveka u robovski položaj. On nema nikakva prava ni imovinu, zakoni se donose na njegovu štetu, lični i porodični život mu je potpuno razoren jer nema sredstava koja će mu omogućiti nešto više od golog opstanka. Vladajuće strukture su potpuno odvojene od građana koji je biraju na izborima. One ne štite interes svojih birača već krupni kapital i organizovani kriminal koji upravljaju Srbijom. Državni budžet se puni
Početak prvi:
Nakon što sam obavio sve što sam imao da obavim, šetao sam se po ulicama Beograda, onako kako se po njima nisam dugo šetao, bez slušalica u ušima, bez problema, bez razmišljanja, bez plana; skretao sam tamo gde sam osetio da bi trebalo da skrenem, tamo gde nisam dugo skrenuo ili gde nisam nikad skrenuo. Takva se popodneva mogu opisati jedino kao blaženo neispunjena; to je