Čuvar stada
V
Ima metafízike, i to dosta, u razmišljanju ni o čemu.
Šta ja mislim o svetu?
Otkud znam šta mislim o svetu!
Da se razbolim mislio bih o tome.
Šta mislim o stvarima?
Koje je moje mišljenje o uzrocima i posledicama?
Šta sam meditirao o Bogu i o duši
I o postanju sveta?
Ne znam. Za mene je misliti o tome zatvoriti oči
I ne misliti. Navući zavese
Na prozoru (ali na njemu nema zavesa).
Misterija stvari? Šta ja znam šta je misterija!
Brend za šljivovicu su nam oteli Nemci i Česi, kiseli kupus Šveđani, ojkanje Hrvati, a za naš ajvar trenutno se bore Makedonci i Bugari. Znači, malo nam je toga vrednog, a specifično srpskog, ostalo. Kako nismo naročito radan, a ni organizovan narod, teško da možemo u dogledno vreme proizvesti bilo šta novo što bi svet prepoznao i vrednovao kao poseban srpski brend. Na izvikanu i u pesmama opevanu obdarenost i potentnost srpskih muškaraca ne vredi trošiti reči, dovoljno je o tome pitati Srpkinje ili pogledati statističke podatke o natalitetu u poslednjih par decenija. Treba li onda odustati od borbe za srpske brendove? Nikako. Tu je još uvek naša vekovna tradicija - neiscrpno vrelo mogućnosti za brendiranje. Zato, ne budimo spori i lenji i na vreme zaštitimo naše najveće tradicionalne vrednosti, dok nam i njih neko ne preotme.
Recimo, hodaš gradom i saznaš da su na trgu, kojim prolaziš često, nekada davno ubijeni otac i sin - kralj i prestolonaslednik. Tako makar tvrdi vodič dok, kao dokaz, turistima pokazuje ožiljak od metka na obližnjoj fasadi.
Na bojazan da ću uskoro biti lišen ovih neprocenjivih
Пре неку ноћ нисам могао да заспим: несаница. Кажу да она подстиче креативност. Ја о томе не знам ништа. Никад ми се није десило да због несанице напишем нешто ваљано. Вероватно зато што то писање није било писање мојом вољом, већ писање - несаницом. Неважно. Ако не умем да пишем с несаницом, умем да преписујем.
Upoznajte Magdu Janjić.
Tviterašicu. Pesnikinju. Novinarku.
Tim redom sam išla ja i nabasala na blog.
Pa se zagrcnula.
Zamisli, živiš u mraku, zamisli nagađaš put do kuće, a posle naučiš. Jedna prodavnica, jedna škola, vrtić, kafić. Sve po jedno. I svi su jedno. Doslovno. Zamisli, vraćaš se pijan kući, i svi to vide, pa si posle toga odmah u drugom stanju, i jebeš se sa komšijom, a možda i sa onim drugim, možda si narkomanka i majka ti je kriva. Da, zamisli da živiš u tom industrijskom naselju u kom živi 2000 ljudi, i zamišljaš da je to Detroit, ali nije. Nego je Besni Fok. I pripada Beogradu, Paliluli i tu nema ništa. NIŠTA.
To mi pada na pamet kada vidim, ponovo i ponovo, nepodnošljivu lakoću s kojom neke blogokolege pljuju po Dobrici Ćosiću svaki put kada se njegovo ime pomene u medijima. Izgleda da nekima (predvođenim S. Basarom* i drugim povodljivim dušama) to postaje nacionalni