... osim svog genija...
Rece jednom jedan irski pisac i pesnik, a usput promrmlja i jos ponesto...
Danil Ivanovič jednom je imao ženu.
Takođe, Danil Ivanovič imao je i ljubavnicu.
Sve ovo sa ženom i ljubavnicom Danila Ivanoviča toliko je zbunilo
da do dana današnjeg
I
Jednom je Danil Harms bio zaljubljen u neku ženu.
U jednoj knjizi pročitao je kako da bi mogao da bude sasvim kreativan čovek prvo mora da se zaljubi.
Zbog toga je Harms odlučio da pod hitno mora da se zaljubi.
II
Danil Harms je bio mnogo zaljubljen u tu ženu ali uopšte nije mogao da se seti šta bi sa tim novootkrivenim osećanjem mogao ili trebao da radi.
A pošto nikad pre toga nije bio zaljubljen ─ Harms čak nije bio siguran ni u to da li je osećanje koje ga je iznenada obuzelo uopšte moglo da se nazove ljubavlju.
Organizator festivala, udruženje Poezin poziva autore: pesnike i pesnikinje, slemere i slemerke, performere i performerke, da se prijave za učešće i na taj način doprinesu borbi protiv društvenih nepravdi. Dobitnika nagrade odabira publika jačinom aplauza i stručna komisija bodovanjem.
Svaka sličnost sa ličnostima čija imena vam mogu posle gledanja stripića pasti na pamet je isključena. Ako vam ipak neko ime padne na pamet i dotakne vas, onda je to vaš problem, znači da ovu zajebanciju shvatate za ozbiljno, uzmite jedno pićence i ajde opustite se, sutra će biti neka nova ... Ama ovo su samo španska sela ... ! U Španiji, naravno ...
Ne sećam se kako sam otkrio Jožu. I Besu. Ali znam da mi je taj plovopis tada otkrio svet.
Više puta sam ga čitao i jedrio, što opijen, u mislima, što trezan po Kornatima... dobro, ne baš sve vreme... jednom sam, ne tako trezan, držao kormilo u moreuzu, fokusiran na to da jedra budu savršeno napeta, besprekorno trbušasta... zaboravljajući da proverim kurs... pa sam prateći napetost jedara, skrenuo za 90 stepeni, što u tesnacu znači: pravo u obalu...
Bila je to, u stvari, promocija dve knjige, posvećene nesalomivom i nepodmitljivom beogradskom duhu.
Bio jednom jedan čovek koji možda uopšte nije postojao. Pitanje njegovog postojanja je opravdano jer taj čovek, o kome je ovde reč, nikada ništa nije preduzimao. Eto, jednom su ga čak zatekli kako sedi na klupi držeći hleb u ruci, misleći se da li da nahrani golubove koji su nervozno šetali tik uz njegove noge. Video je on, u svojoj mašti, kako desnom rukom drobi sredinu iz kriške hleba i kako baca te mrvice golubovima. I video je onog goluba sa dve štrafte na krilima, kako prvi stiže baš tamo gde je najviše mrvica palo. Video je i sebe, zapažajući kako pokreti bacanja mrvica i nisu baš nešto graciozni. I korigovao ih je. „Pa lepše je ovako“, mislio je. Ali nije to uradio.
U senci ovih "glamuroznih pojava" ostala je i godišnjica rođenja našeg nobelovca Ive Andrića i izdanje I kola sabranih dela Stanislava Vinavera, u redakciji profesora Gojka Tešića.