Bio jednom jedan čovek koji možda uopšte nije postojao. Pitanje njegovog postojanja je opravdano jer taj čovek, o kome je ovde reč, nikada ništa nije preduzimao. Eto, jednom su ga čak zatekli kako sedi na klupi držeći hleb u ruci, misleći se da li da nahrani golubove koji su nervozno šetali tik uz njegove noge. Video je on, u svojoj mašti, kako desnom rukom drobi sredinu iz kriške hleba i kako baca te mrvice golubovima. I video je onog goluba sa dve štrafte na krilima, kako prvi stiže baš tamo gde je najviše mrvica palo. Video je i sebe, zapažajući kako pokreti bacanja mrvica i nisu baš nešto graciozni. I korigovao ih je. „Pa lepše je ovako“, mislio je. Ali nije to uradio.
U senci ovih "glamuroznih pojava" ostala je i godišnjica rođenja našeg nobelovca Ive Andrića i izdanje I kola sabranih dela Stanislava Vinavera, u redakciji profesora Gojka Tešića.
ЖАЛ
Џабе ми је све сестро мила и марке и одело и ципеле
Нема га више оној наше кад се искраднемо из дом па босе побегнемо на сред село а тамо онија наши слепци
Е кад се сетим срце пусто оче да пукне
Сејо сети ли се некој за мене или су ме сви заборавили
Поздрави кој пита за мене
Ако те овуј зиму некој потражи узни мојти дар
Франкфурт, 1970. године
(из књиге „Печалбари" Драгослава Манића ‒ Форског)
Na izmaku je dan kada se obeležava sto dvadeseta godišnjica njegovog rođenja. Najkraće rečeno – Nobelovac. Duže...jedan u nizu pisaca čija smo kapitalna dela morali da pročitamo. Po programu lektire. Onome ko ga do tada nije čitao, postao je jedan od pomenutih pisaca knjiga zbog kojih se jedva čekalo da prođu časovi analize i prežvakavanja sa legendarnim ciljem – Šta je pisac hteo da kaže?
Duvao je jak vetar. Čovek u mantilu je išao ulicom. Koračao je dugačkim koracima. Iako je duvao vetar, nije se ništa čulo. Povijene glave, da mu vetar ne bije u lice, čovek je išao svojim putem. Ni previše brzo, ni previše sporo, ali dugim koracima. Pored njega su promicali automobili, ćutke, bez ikakvog zvuka. Dim iz auspuha, ljudi u automobilima koji pričaju, ali u potpunoj tišini. Samo se čuo klavir. Čovek u mantilu je još više savio glavu i mrmljao nešto sebi u bradu. Ništa se nije čulo, ni vetar, ni automobili, ni mrmljanje. Samo klavir. Najednom čovek udari glavom u banderu. Okrenuo se, pogledao oko sebe i zaobišao banderu sa kojom se malopre sudario. Klavir je svirao, a on je nastavio svojim putem.
Jučerašnja zabrana "Parade ponosa" i objašnjenje premijera Dačića kako je država pokazala snagu a ne slabost, zapravo je klasična manifestacija činjenice da je Srbija u praktičnom i teorijskom smislu slaba, nedovršena država u modernom značenju toga pojma, a njena vlast nedorasla ili bez neophodne političke volje da napravi neophodne korake ka institucionalnom jačanju, neophodnoj modernizaciji, garantovanju osnovnih ljudskih prava i sloboda i obezbeđivanju javnoga dobra svojim državljanima.
U tome smislu, valjalo bi razmotriti kako u političkoj teoriji stoje te stvari.Kada
gost autor: coa smor
Gospodin Šaht je napustio zakonodavni objekat, neshvaćen. Videvši njegov odraz u crnom automobilu sa zatamnjenim staklima, njegova torba je ciknula i odlepršala sa preciznošću šišmiša. Čak i strpljenje jednog Šahta ima svoje granice. Uz veliki prasak, poklopac je krenuo na svoj put ka mesecu u društvu nečije švalerke, koja je bila u automobilu. Baka-Zaga, beskućnica, izašla je iz šahta i krenula uz platan, a zatim je preskočila na oluk obližnje dvanaestospratnice, rešena da se dokopa saksija na krovu. U nekoj meri joj je zasmetao otvoreni prozor na sedmom spratu, ali nije posustajala, niti se obazirala na razgovor koji se kroz njega čuo.