Izborna kampanja po mnogo čemu podseća na udvaranje. Najpre se između više naroda, kao i između više devojaka, izabere jedan, za koji se misli da će se "primiti" baš na to i to udvaranje.
Umorio se ocigledno Tomislav Nikolic da vec godinama bude lider najjace stranke u Srbiji, a da u isto vreme bude vjecita opozicija.
Kako jedan moj drug ovdje rece “second place: first loser”.
Cesto se mogu procitati optuzbe na racun Nikolica da je okrenuo svoj politicki stav naopacke ne bi li se samo domogao vlasti. Ovako nesto mogu izreci samo politicki nepismeni ljudi, jer odkad je, sto se ono kaze, svijeta i vijeka, glavni cilj svake stranke jeste vlast.
Jos je 50-ih godina proslog vijeka poznati politicki naucnik Antony Downs izrekao definiciju
Opor, siv dan. Ulica pod difuznim svetlom. Bez sata, čovek bi mogao pomisliti da je 7 ujutro, isto tako i da je pola 12, ili da je 4 popodne. I ljudi bejahu nekako u skladu sa tim svetlom koje je isisavalo boje. Krenuo sam u banku, da uplatim neke sitne dažbine. Banka je na uglu. Ka njenim dvokrilnim vratima vodi nekoliko savijenih basamaka. Inače, na tom mestu je trotoar širok. Ima jedna klupa, kanta za otpatke, mali kiosk... Solidan prostor. Nešto skoro kao mali trg. Na klupi su sada sedela tri starca. Ispred njih, očigledno zastavši tu da u beskrajnoj dokolici prozbore koju, još četvorica starijih ljudi. Verovatno su svi, ili većina, penzioneri. Jedan je ruke držao na zadnjici, dvojica u džepovima... Svi ozbiljni, skoro namrgođeni. Nešto su drobili i s vremena na vreme klimali glavama jedan drugom u znak odobravanja. Ali, ta scena je svakidašnja i sama po sebi ne bi bila značajna za ovu priču da nije jedne druge minijature, koja je sa već pomenutim penzionerima činila vizuelni sklop koji je momentalno privlačio pažnju. Na sredokraći između ovih koji su razgovarali i ulaza u banku jedna crna kučka je stajala i dojila štene.
Ovako ja vidim da funkcioniše šef (ma ko to bio a ima tih molera okolo ...) Onog suda kada se nađe u nesaglasiju sa sudijama, logikom, činjenicama u istome tome sudu a koji obnašaju pravne poslove u ime pravde ... ustvari u ime one
Dok levo-desni, liberalno-autoritativni progresivni konzervativci i konzervativni progresivci evropice i kolektivnog zapadčića gledaju kako da nekreativnom kontrolom nad narativom povrate nemačku industriju, britansku vlast i američki mojo, pa Ukrajinu, Bliski Istok i ostala mora, sa pridruženom potrošačkom korpom pridruženih satelitića od vazalčića, svet ide dalje (uveo sam 3 dimenzije, ostale 4 dame i džentlmeni biraju)
Ko bi reko, a logično je bilo da sačekaju i ljube ruku višim duhovnicima evropske bašte, eliti endemskog evropskog pa sad zapadnog nacizma, sa IQ-ovima čak i par desetina iznad sobne temperature?! (ideju za deminutive i atributivno kvantno komešanje sam maznuo od Magičnog - s tom razlikom što je on talentovan - a šta drugo raditi ako već ne želimo da kleknemo i molimo se budalama za milost kad su nas saterali u ćošak, osim da poginemo boreći se dok im se cerimo u lice)
...
Meanwhile, nači dok su britanski konzervativci pred najvećim porazom u možda čak i 120 godina, pred ogromnim brojevima ljudi na ulicama, 80% Nemaca odobrava proteste poljoprivrednika, 40% želi da im se pridruži (bolji znalci kažu nečuveno za disciplinovane Nemce), veliki broj zapadnih većih država pred bankrotstvom u sledećih sad manje od 10 godina, ...
Sećanje je opasna stvar.
Makar ja sam naučio da ponekad prilagodjavam svoje sećanje da opravda odluke koje sam doneo unazad mnogo godina.
Ali evo ovo je moje sećanje.
Radnih osamdesetih prošlog veka stihog kao dvadesetsedmogodišnjak u London da radim u predstavništvu, ja bih, rekao najbolje firme koje je Jugoslavija ikada imala.
Kako sam tamo stigao a da nisam bio clan SKJ je jedna druga priča koju cu možda jednom ispričati.
trebalo govnjivom metlom počistiti. Izreka dugo egzistira u ovom narodu i malo, malo, se čuje glasno izgovorena na ulici, u kafani, autobusu, tramvaju, na pijaci, selu, gradu... I šta biva? Izreka se i dalje izgovara, ali niko nije spreman da se dohvati navedene govnjive metle a kamo li da je upotrebi! Bojazan postoji, počistiti govnjivom metlom, u ne previše zamumuljenom prenosnom smislu, znači
Uspela sam da iščašim nogu. U redu, moja trapavost je legendarna, ali toga puta prevazišla sam samu sebe! Krenula sam da iznesem najmlađeg sina do školskog kombija koji ga vozi u vrtić, u brzini nisam gledala kako silazim sa stepenika ispred kuće i...
Ali, bolje da počnem iz početka.
Maun je varošica na severozapadu Bocvane i naše trenutno prebivalište u vreme gorepomenutog događaja.
Za turiste, Maun je, najčešće „poslednja civilizacija pre odlaska u buš". Za ostatak Bocvane - grad na pesku.
To je pomalo paradoksalno, jer samo ime, Maun, na jeziku plemena Bajei znači „mesto na kome raste kratka trska". Naravno, trske odavno nema, osim u ponekoj ogradi, ali zato peska ima u izobilju. Nalazeći se na granici između delte Okavanga i Kalaharija, Maun je pun peska i palmi. Kad sam ga prvi put ugledala setila sam se „Panonskog mornara" - „Mog mora nema i ne znam šta da radim...". Zaista, Maunu samo fali more da bi bio predivno mesto za život.