Putem se nonšalantno približavaju dva afrička divlja psa (lat. Lycaon pictus, bukvalno: oslikani pas) – najugroženiji mesojedi podsaharske Afrike!! Da me podsete da je ovo ipak 21. vek u kome divljina može opstati samo uz dobar wildlife management, jedan nosi ogrlicu sa radio-odašiljačem. Približavaju se kao da ne postojimo, kao da motor ne brunda i kao da nismo uperili snop svetla u njih. Naprosto, idu svojim putem. Pitanje je – u kom pravcu taj put vodi?
Milan Nikolić
Juče sam usvojio Princezu iz jednog prihvatilišta u Novom Sadu. To je zahvalna, pozitivna strana društvenih mreža. Odslušaš pesmu koju je neko postavio, a ti je baš voliš, ugovoriš date, rešiš poneki psihotest, saznaš koje ti je boje karakter i usvojiš psa. Jednog od onih iz mnogobrojnih kartonskih kutija po našim gradovima.
Kakvi su nam intelektualci, takva nam je i intelektualna zabava
Da nema fejsbuka verovatno, ma šta verovatno, sasvim sigurno bih propustio nedavno alkoholno isparenje koje je Svetislav Basara kondenzovao na stranicama Danasa.
Aj' još nekako bih mogao progledati kroz prste priključivanje gomili koja medijski linčuje Monsieur Stros-Kana (naravno, to čini uz sve "ograde"),* ali primitivizam prelamanja priče o dotičnom kroz "srpsku prizmu" mi izaziva grčeve u stomaku i potrebu da bacim peglu, te ovo tipkam čisto terapijski. Jbte, zar je Srbistan zaista postao takva (crna) rupa u svetu da se ništa dalje od njenog sadržaja i zidova ne vidi? Jedina razlika između "intelektualca" Basare i turbopatriotskih mislilaca je da ovi drugi tu rupu vide kao pupak sveta.
15. aprila 1959., par meseci pošto je preuzeo vlast u Havani, Fidel Kastro se na poziv američkog ekvivalenta UNSa obreo u Vašingtonu. Razlog posete je bio jednostavan: Kastro je došao u Ameriku po ekonomsku pomoć. Bila mu je potrebna pomoć da nahrani ljude, pokrene ekonomiju. Poznavajući Ameriku, angaživao je jednu od najpoznatijih američkih firmi da medijski pokriva posetu. Išao je okolo, jeo hot dogove, hamburgere, zezao se, vikao kako nije komunista.
Kastrova medijska ofanziva nije naišla na neki veći odjek na Kapitol Hilu. Ajzenhauer ga je hladno odbio, demonstrativno
На овом месту у срцу Србије, на Косову Пољу, пре шест векова, пре пуних 600 година догодила се једна од највећих битака онога доба. Као и све велике догађаје и тај прате многа питања и тајне, он је предмет непрекидног научног истраживања и обичне народне радозналости.
Buve su, u seoskom delu mog detinjstva, bile locirane na dva punkta. Prvi je bio vazda nahereni stambeni objekat glavne prehrambene jedinice – svinjac, a drugi uvek čupavo i za lanac vezano siroto kuče kome je čuvakrućizam bio glavni zadatak. Doduše, ove sitne napasti su se ponekad pojavljivale i na drugim živim i pokretnim seoskim objektima, ali pomenuta dva mesta su bila njihove osvojene teritorije, koje je valjalo izbegavati u širokom krugu. Bar tako su nam govorili i zapovedali. Neslušanje ove imperativne preporuke vaspitačkog štaba odraslih je dovodilo do besomučnog večernjeg drapanja, i sićušnih crvenih tačkica. »Buve ih izele«, obično je konstatovala baba Dara i primenjivala na nama lek najšireg spektra – komovicu, za koju je poznato da leči sve od zauški do zanoktica. Pri čemu deci garantuje miran i čvrst san uljuljkan alkoholnim isparenjima.
Бајковита басна једночинка у три сцене и три слике (јер три пута Бог помаже).
Лица: Сисоје, Мудрица и фамилија, Председник кућног савета, Мој матори, Мој друг, Ласица, Момак, гомила малих будућих ласица, керови и, на крају, што ми и налаже добро кућно васпитање, Лирски Објекат као фил руж ове драматизоване приповести.
Mislim da nikada nisam bila prljavija u životu. Na meni su pantalone koje su nekada bile bledo zelene boje. Na njima je sada blato, tačnije glina, velike količine svakojake prljavštine, malo krvi, fleka od sladoleda, nešto farbe i tragovi šapa. Pored mene je, naravno, Skali. Od večeras - Kraljica Splavova na Savi.