Ovako je bilo. Prvo sam ja napisao tekst «TN i 100 muslimana». Potom je SDU napisalo saopštenje. Onda sam ja napisao odgovor na to saopštenje.
Da ne bude da nisam, jer se moj odgovor lako zagubi među 540 komentara, evo da ga obznanim:
Odgovor SDU-u
УСТАВ РЕПУБЛИКЕ СРБИЈЕ:
Udruženi zločinački poduhvat protiv srpskog jezika i nacionalne kulture počinili su:
U tradiciji zapadnih zemalja je odavno ukorenjana navika pomaganja pticama, ali i drugim vrstama koje nastanjuju isto područje. Skoro da ne možete videti vrt bez hranilica za ptice u koja se postavlja raznovrsna hrana, a obavezna je i kućica za gnežđenje, pojilište, kupalište, što doprinosi izgledu dvorišta i odaje utisak uređenosti, a prisustvo ptica daje poseban šarm uz neizbežne forme ozelenjavanja vrtova koje su potrebne i pticama za sletanje, odmor i osmatranje. Tradicija hranjenja ptica prisutna je i u strogo urbanim zonama i česte su terase u stambenim četvrtima, ali i poslovni centri gde se vide hranilice za ptice.
Ali, nisam samo to htela da vam kazem. Elem, kada sam odlucila da odvedem psa u Hrvatsku i prosla
Putem se nonšalantno približavaju dva afrička divlja psa (lat. Lycaon pictus, bukvalno: oslikani pas) – najugroženiji mesojedi podsaharske Afrike!! Da me podsete da je ovo ipak 21. vek u kome divljina može opstati samo uz dobar wildlife management, jedan nosi ogrlicu sa radio-odašiljačem. Približavaju se kao da ne postojimo, kao da motor ne brunda i kao da nismo uperili snop svetla u njih. Naprosto, idu svojim putem. Pitanje je – u kom pravcu taj put vodi?
Svrbi me da pišem novi blog. Imam samo jedan problem: o čemu pisati?
Nije da nemam tema ni inspiracije. Naprotiv. Imam nekoliko ideja, neke se motaju po glavi duže, neke kraće. Ili nemam vremena, ili nemam volje, ili mi se baš o tome tog dana ne piše... Ali se neke teme za blog stalno motaju po glavi i vraćaju. I rešim sad da nešto napišem - al' koju prvu odabrati?
Zato sam rešio da stavim temu svog narednog bloga na glasanje.
Gledam neki dan moju ulicu. Pusta, bez vesele dečje graje, bez tupih udaraca dečačkih skejtbordova o asfalt, bez ptica, bez uobičajenog saobraćaja, bez daška vetra. Pritisli sparina i sunce moju bačku ravnicu sa svih strana, pa nas dinstaju na tihoj vatri danima. Povremeno promakne po neko, valjda samo onaj ko baš mora. Sve se to ovih dana spustilo na Dunav, ili traži zaštitu u klimatizovanim prostorima. Grad je prazan, a zamislite, šoping centri puni. U to sam se uverila neki dan kad sam morala da svratim u BIG, i kad sam jedva našla slobodan parking. Pomislila sam prvo, da nije njegova prvosveštenička ekselencija, prajm minister, iznenada odmrznuo novce a da ja to ne znam, pa je narod u euforiji i k'o pušten s lanca počeo da kupuje sve i svašta?! Ubrzo su me razuverili prazni butici i besposlene prodavačice. Punom parom radili su samo kafići u kojima se vodila borba prsa u prsa za stolice i slobodno mesto, i šetači, šetači, šetači...Ljudi šetaju sa decom, onako porodično, i hlade se. Šta će?! BIG je ovih dana postao instant korzo, pravi rock'n'roll posle toliko vremena, jer nas već drugu nedelju ne napuštaju strašne pasje vrućine.
Beograd, strogi centar, opština Stari Grad, ponedeljak 13.6.2016. u 15.45
Dolazim sa ženom kolima pred kuću, uparkiravam se iza ćoška i, pošto imam da obavim nešto hitno u strogom centru grada, odmah sedam na motor. Okrenut sam raskrsnici leđima, dogovaram se sa ženom šta da kupim u povratku, ona je okrenuta semaforu na kojem je vozačima iz moje ulice crveno. Raskrsnica je na maloj uzbrdici; ulica je sasvim
XXX odjeci Dokinsove pameti