Evo prošlo već deset dana 2010-te godine a ja još nisam odjavio 2009-tu kako sam inače bio planirao. Okej, evo saću.
Dakle, cela prošla godina je bila Međunaroda godina astronomije. Tako su odlučile Ujedinjene nacije i odgovarajuća akta o tome su potpisale sve, tj. skoro sve, zemlje sveta. Naravno, i Srbija, kao moderna, napredna i razvijena zemlja koja svoj ubrzan razvoj bazira visokoj stopi ulaganja u nauku... oookeej, malo sam se zaneo,
УЗ АПСИНТ СА СРЕБРНОМ КАШИЧИЦОМ
Да се нешто догађа наговестио је Салвадор Дали, онај јединствени и непоновљиви, који је за своје претходнике признавао само Ајнштајна и - Пикаса. Годинама, за сваки Пикасов рођендан, лично је остављао жуте руже на прагy слављеникове куће и хитро одлазио јер је, по његовом мишљењу, овај свет превише мали да два генија буду истовремено на истом месту. Он, Дали, мистични и недокучиви (како је себе називао), који је, између осталог, истраживао димензије и боју Бога (бесконачно мали и зато свеприсутан, боје холандски жуте), године 1935, у тексту “Освајање ирационалног”, непосредно се позива на Пикаса и то - у стиховима:
биолошки и динамички / феномен / какав представља / Пикасов / кубизам / био је / прво велико имагинативно људождерство / које превазилази експерименталне амбиције / модерне / математике и физике.
Ko to tamo peva ...
Ovih dana je u prostorijama Poreske uprave održana manifestacija '' Izbor za pevača godine '' koja je na jednom mestu okupila najpoznatija imena domaće muzičke scene.Kao sponzor ovog takmičenja pojavila se država,a ovom prilikom nastup pevača je bio bez muzičke podloge...tako da neke nije pratio orkestar...već su došli u pratnji advokata...Žiri
Gost Autor: Prof. dr. Vladimir Macura, arhitekta
Vladinoi pismo upućeno pre dva dana Milici Bogojević-Bobić naslednici autorskih prava na Domu štampe na Trgu Republike koji je projektovao njen otac Arhitekta Ratomir Bogojević, objavljujem uz njegovu saglasnost u celini.
Draga Milice,
Pridružujem se apelu protiv “rekompozicije fasade” Doma štampe koji si poslala.
Jednino što mogu da kažem jeste da je namera prekrajanja Doma štampe SVINJARIJA. Od investitora i nismo nista drugo mogli da očekujemo, to je po pravilu nekulturan svet, jos uvek teško alav na paru, bez osećanja bilo kakve društvene obaveze ili svesti o istoj.
piše: Nikolina Ljepava
Pisala ovih dana njanja o cyber šikaniranju poznatom na engleskom kao cyberbullying. Nasilje nažalost nema granica a kroz nove tehnologije ono dobija svoju novu formu u obliku maltretiranja putem pretnji i prozivki koje stizu preko mejlova, telefona, društvenih mreža...maltretiranja od koga je teško pobeći i koje može da ostavi teške tragove i na odraslima a kamoli na deci. Ova nova forma nasilja sve
Dok je voz lenjo kloparao banatskom ravnicom, nekoliko putnika je ležalo na drvenim klupama u različitim dubinama sna. Jedini koji je spavao sedeći, u ćošku kraj vrata, bio je Bane koji je nastavio sa snom koji je prekinut sat ranije, minut pre tri, kad ga je Rada prodrmala i otela mu taj minut da ga ne budi sat, pa da se probudi i dete. Onda bi se on sjurio u kupatilo a Rada u kujnu, da mu spremi doručak i ispegla jedinu pristojnu belu košulju, opranu sinoć i obešenu da se suši tokom noći i da se dosuši pod peglom. Zatim, brz pogled na dete koje spava i nežan
Gost bloga: Vlada T.
Posle nekoliko godina falširanih lutanja, silikonskih otmica i estrade koja je postala više gej nego sama hipotetička gej scena, konačno se vraćamo u staru, dobru normalnost - pevačice koje su postale aktivistkinje moraće da se vrate plejbekovanju (a nikada ga ni ostavile nisu), a ozbiljan politički aktivizam bi valjda trebalo da se vrati onima kojima i pripada - plaćenim aktivistima i profesionalnim en-dži-oistima.
Postoje pošasti koje naprasno dođu, pomute redovan poredak stvari, poseju bolest, uništenje i tugu. Uzaludno je udariti na njih, a samo uz jetku nemoć i očaj posmatramo kako naš svet postaje neprijateljsko, neshvatljivo i nemoguće mesto za život. Melodrama gej egzistencije u Srbiji prethodnih decenija videla je više nego dovoljno takvih kovitlaca i mračnih vrtloga, da se činilo da je sam život pre turoban nego ružičast, da svakodnevnica ne nudi ništa više osim ćutanja, neizrečene sramote i rizične osude koja će u svom ekstremu preći u fizičko nasilje i egzistencijalni strah.