Bitno je da u ovoj teškoj situaciji (sic!) ne preovladaju neki tvrdokorni tradicionalisti uparloženi u svoje stereotipe i spreče da na scenu stupi nova misao koja vodi do zelene grane ... (1)
Moda za poneti, brza hrana koja se nosi u kesi i jede u hodu, muzika u hodu sa sluškama na ušima, brzi kursevi zarad sticanja nekih znanja odmah, digest knjige pa „Rat i mir“ na tri strane, sve to kao predlošci nastajanja nove civilizacije. U svetu već podosta odmakle. Ovde u Beogradu ima od toga, u nekim detaljima se i prednjači (ili preteruje a to se čini kad je skraćeno uverenje da je ok to što se čini) ne bi li se pokazalo da i tu pored ušća, ispod Pobednika živi jedno od od mesta gde se napredak generiše. Ipak, izgleda da urbanizam kasni, blokiran stereotipnim, naviknutim pravilima i metodama struke, nije uvek u stanju da spreči uticaj na gradsku sliku i priliku onih bržih koji su prihvatili stvari za poneti kao način mišljenja i delanja pa menjaju i vršljaju po urbanoj matrici koja preti da takođe postane medij za poneti.
Najnoviji rezultati istraživanja javnog mnjenja koje je sproveo
Tri teksta koje ću objaviti pod gornjim naslovom će biti prvi tekstovi koji će biti eksluzivno objavljeni na ovom blogu, odnosno prvi koje pre toga nisam objavio na mom (privatnom & nezavisnom) blogu.
To su tri pisma pisana različitim osobama u periodu nešto dužem od godinu dana, a u kojima ih upoznajem sa turskom, pre svega političkom, stvarnošću.
Ovo prvo je prošlogodišnje (jun 2007) pismo prijatelju iz Beograda koga sam upoznao ovde na bodrumskom filmskom festivalu. Pismu je prethodila kratka ali oštra svađa između mene i jedne bodrumske novinarke Ferjal (koja se našim momcima prišljamčila kao krpelj, navodnog intervjua radi i nije im dala da dišu čitavih pet dana, nepotrebno reći, intervju nikad nije objavljen). Svađa je izbila zbog njenog trovanja teorijama zavere o zaista glupostima (proizvođacima čokolade i keksa Ulker) i mog reagovanja na isto. No, nije bitno... Mislim da pismo stoji i bez ovog objašnenja.
Čitajući Čehova, Kamenskom je u oko uletela muva.
Pošto danima nije uspevao da je iščačka odatle,
kad mu je već svega bilo dosta, stane ti Kamenski
pred ogledalo, duboko se skoncentriše
i jednim odlučnim „Boc!" nabode muvu
i čačkalicom je izvadi iz oka.
Posle su ga čak i zvali da o tome
govori na radiju.
ПОМАМА И ОМАМА НАШИХ ДАНА
„Кловн Шалимар“ Салмана Руждија је роман о неколико трагичних животних судбина у временима великих друштвених сукоба на широком простору од Кашмира на граници Индије и Пакистана до Стразбура између Француске и Немачке, затим у Француској, Енглеској и у Лос Анђелосу у Америци. Источњачка