Vidim na netu posvuda vest da je grupa pozorištanskih umetnika predložila da se Trg Republike poništi i da se placu vrati stari naziv od pre Drugog svetskog rata tj. da bude opet Pozorišni trg. Gradska komisija za spomenike i nazive prostora po kojima se Beograđani kreću će razmatrati predlog i do kraja meseca, po svoj prilici će predlog i usvojiti.
Nemam ništa protiv tradicije i očuvanja tekovina gradskih iz prošlih vremena ali ipak, stvaranje Republike umesto Kraljevinje je značajan događaj u životu grada i naroda celog te bi se o tome moglo ali i moralo povesti računa i naći načina da se aktuelnom trendu zabašurivanja ko je šta za vreme Drugog svetskog rata radio priđe razložno i bez preteranih emocija, ako su emocije uopšte u pitanju. To što su komunisti ustanovili Republiku i učinili jedan značajan korak unapred ne bi smelo da zamagli oči savremenicima koji komunizam ne vole, oni jesu učinili, pošto su pobedili fašiste, korak unapred i zaorali stazu po kojoj i danas država sa sve narodom hoda, pa i ovi što predlog dadoše a i komisija koja će o tome misliti i odluku donositi.Nema ko od nas nije gunđao kad padne sneg a putara ni od korova. Čuveno "putari iznenađeni" je već prežvakano. S ponosom va, prikazuje kako se radnici JP "VojvodinaPut" iz Pančeva bore za svoj status a i na lep način čestitaju novu godinu
Jedan odličan video :-)
Kosovo je decenijama imalo ulogu tog manastira koji vecito gori te nije bilo ni vreme ni mesto da se srpski politicari pozabave uredjivanju onoga sto se u realnosti zove i smatra Srbijom.
Srpskim politickim partijama, odavno operisanim od iole ozbiljnih idejnih segmenata, to famozno uredjivanje, odnosno stvaranje drzave, nikad nije bilo u interesu.
U drustvu ciji su clanovi materijalno osiromaseni i idejno razocarani , glasaci reaguju prevashodno na materijalnu vrstu motivacije.
Sa druge strane, politicke partije, koliko god nisko spustale lestvicu politickog plena, pa tako i od pozicije skolske cistacice ili portira stvorile politicki plen, nemaju ni izbliza dovoljno resursa da "nahrane" /odnosno motivisu glasace.
Na mojem prvom blogu posvećenom dolasku delegacije MMF-a napisao sam jednu molbu, koja je veoma aktuelna i danas :
Molim uvaženu delegaciju MMF-a da ima milosti prema narodu Srbije i ostalim gradjanima, jerbo oni nijesu krivi što imaju lošu vlast.
Ovo je jedini narod u cijeloj Evropi koji nije kriv zbog ovakve vlasti, jer on nikada do sada nije imao šansu da izmedju "dva dobra" bira ono "bolje", nego je stalno izmedju više rdjavih birao "manje zlo".
MMF je tražio:
- ograničavanje deficita tekuće Vlade na 3% BDP,
- zamrzavanje zarada u javnom sektoru, uključujući i javna preduzeća, u nominalnom iznosu u ovoj i narednoj godini,
- nominalno zamrzavanje penzionih benefita do kraja ove godine, - stopiranje zapošljavanja na svim nivoima Vlade, uključujući i ugovore na određeno,
Govor episkopa Irineja i inicijativa da se konačno izvrši popis žrtava ratova 90-ih ali i 2.svetskog rata, su dve glavne poente ovog posta.
Danas je episkop Irinej u Novom Sadu progovorio o nečemu o čemu se SPC retko ili nikako nije izjašnjavala, a i kad se izjašnjavala ostavljala je utisak naklonjenosti jednoj strani. I kao što je to kod nas uobičajeno, biće pohvaljen od jednih i osuđen od drugih. Za jedne će biti konačno glas razuma iz SPC, a oni drugi će ga nazvati komunjarom.
Davno su svi narodi Evrope unutar sebe i u odnosima sa drugima rasčistili sa 2. svetskim ratom, popisali svoje žrtve, odali im i zajedno odaju dužnu poštu i po tom pitanju niti se dele niti svađaju. Jedino je u Srbiji to i dalje izvor podela i svađa, a razlog je upravo što nije rasčistila sa samom sobom, pa ni popisala žrtve niti zna njihov broj. Još je veoma malo živih bivših četnika i partizana a neki od njih se više i ne sećaju na kojoj strani su bili. Međutim,
Da li želimo da saznamo kraj, kao vremensku odrednicu? Da li iko zna kako kraj izgleda, kad započinje, kada se završava, i da li kraj ima svoj kraj? Zašto toliko težimo kraju, da se nešta završi, okonča, kada i ne znamo kako to izgleda, da li ima miris, boju, oblik…? Najnoviji roman Lazara Karanovića, “Lazare, iziđi napolje“ teži da nam da odgovor, ali ga ne nalazimo jer se krije u nama, a teško je prodreti u sopostvenost.
Ipak, on nas dovodi sasvim blizu, uz pomoć vetra, kerova, džordževa(pacova)…koji su u bliskoj, rodbinskoj vezi. Vetar je stalno prisutan. Čovek ga ne priznaje dok ne zaduva, dok ga ne oseti kao prepreku, onda pokušava da mu se suprotstavi, shvatajući da je nemoćan on u njemu traži utočište.
HAMLET: Do you see nothing there?
QUEEN: Nothing at all, yet all that is I see.
Kažu da ako želimo dobro deci treba da ih obučemo, nahranimo i pustimo s uzice.
Slično, pretpostavljam, važi i za odrasle. I ne samo one koji su manje srećnim okolnostima upetljani u uzice prvenstveno ekonomsko političke prirode.
Od gory "tell me something" mehurova naše, bliske ili tuđe prolaznosti koji s vremena na vreme požure na površinu, do mnogo nežnijih, a uvek prisutnih i uvek nevidljivih demona u obliku finih niti, danas svilenih sutra buđavih, a uvek tolikobrojnih da nas svako novo rađanje i svaki novi prvi koraci uvek vode tamo gde smo već bili.
Možda na one prve nepokidane uzice, danas okoštale, ono prvo udaranje u još uvek gole grudi, danas tupo, a možda na mesto onog prvog plamena, danas tihog i pokornog.