Ali,
Having slept quite well, I woke up one fine morning refreshed and in an excellent mood. People who know me will note that this is exceptional behavior and perhaps even cause for alarm.
My routine had all the usual morning hiccups associated with my as yet decaffeinated state: I dropped the spoon while making my coffee; I found a dark thread on my white bathrobe, which it seemed I had inadvertently put on inside out; the butter knife slipped from my hand mid-toast; reaching for it, I hit the bread and overturned it; I took a new piece of bread (and new knife) and re-booted. Thus reconfigured, I proceeded to my breakfast.
Zorana je naša reprezentativka u sreljaštvu, svetski prvak, sportista godine u Srbiji, ... Dakle kvalifikovano lice da brani boje Srbije na olimpijskim igrama u Londonu. Ovo će biti prvi od nekoliko intervjua sa našim olimpijcima koje planiram da imam na stranicama ovog bloga.
Zorana je rođena 1986. godine, studira ukrajinski jezik, uči engleski i ruski, vesele je naravi i ima izuzetan takmilčarski duh.
1. Obično se devojčice igraju lutkama a dečaci sa pištoljima... Otkud tvoja ljubav ka oružju?
Igrala sam se i ja lutkama kada sam bila mala ali, kada sam malo porasla, ispratila sam svoju sestru koja se pet godina duže bavi ovim sportom, pa sam tako i ja počela. 2000. godine nam je preminuo otac i bavljenje sportom mi je postao doslovno beg od svega. Tu sam upoznala dosta novih ljudi, stekla nove drugare i svidelo mi se. Tako sam počela da dolazim češće na treninge, a nakon prve medalje na evropskom Prvenstvu, znala sam da je to moj poziv. Tada je sve dobilo na ozbiljnosti.
Na tri nacionalne televizije prikazuju se rijaliti programi; Farma, Parovi i Veliki Brat biju bitku za ‘duše' gledalaca. Ono što je gledamo je kondezovani život uživo, odnosno ponašanje pojedinaca sa neobičnim, i često problematičnim, biografijama (starlete ili nešto ‘više' od toga, ‘reciklirani' estradni ‘umetnici', vračare) u nameravano hipertenziranim okolnostima. Produkt svega toga je brutalizacija međuljudskih odnosa, koji dobijaju i bizarne forme. Možda neintenciozna poruka je da je u društvu u kom živimo takav model ponašanja legitiman. To, naravno, nije tačno,
Ta rupa postaje sve veca. Molim te pozovi Ljubu.
Tako to moja cura radi. Vidi problem, odmeri snage, iskoristi resurse.
Uzmem pozovem Ljubu.
Ljuba dolazi, pogleda rupu i odmahnu glavom. Ako se bude sirila pozovi me, ok?
Naravno. Sta drugo da kazem. Hocu, ukoliko ista primetim.
Prolazi su dani, nisam ni obracao paznju dok me Iva nije pozvala u predsoblje i rekla da je zid zinuo. Bio je govnjiv dan. Jedan od onih kisnih, pracen grmljavinom, gomilom posla i detetom koje trazi dodatnu paznju. U tudjim pesmama zidovi cute, u nasoj zinu, ne pustaju