... vec o tome sta je nama ciniti.
Pitanje održavanja Parade ponosa zakazane za 10. oktobar u Beogradu još jednom pokazuje sliku vrednosne, medijske, bezbednosne i svake druge konfuzije srpskog društva danas. Ipak, za razliku od prošlogodišnjeg pokušaja kada su glavne uloge imale različite kvazipatriotske organizacije, SPC i navijačke horde ― ovaj put u fokusu pažnje našli su se reformisani radikali i evropski Palma.
Dolazi i deseti peti oktobar od onoga 2000.godine, a izgleda sve više kao da ni onog prvog nije bilo.
Već dvadeset godina Srbija se nalazi u tranziciji, doduše prvih 10 se bavila nekim drugim prioritetima, ali izgleda da smo učili žurno od srede do petka al se nismo mnogo makli od početka..Da li je prestroga ocena da, umesto boljitka, u svakom segmentu društva vidimo, u najboljem slučaju stagnaciju, a samo ponegde i napredak.
„Pre nešto više od deset godina mislili smo da je tada najgore. Pa smo onda jedno kraće vreme mislili - biće bolje. Danas opet mislimo da je sada veoma loše, a da je boljitak negde u dalekoj budućnosti“, jedan je od zaključaka istraživanja „Kako građani Srbije vide tranziciju iz socijalizma u kapitalizam”koje je prošlog meseca obavljeno na uzorku od 1.813 građana Srbije. Ima tu interesantnih podataka i zaključaka
ko zaključivati želi.
Evo nekih:
- građani danas životni standard u vreme socijalizma ocenjuju sa četvorkom, a u vreme Miloševića, kao i današnji standard sa dvojkom. Standard u vreme Miloševića ocenjen prosečnom ocenom 1,95, dok je vlast koja je došla nakon njega dobila ocenu 2,32.
dalje,
-više od četiri petine ispitanika, odnosno 81%, tvrdi da je bilo najbolje u vreme socijalizma,
Uz poznate pesme Pinkflojda, Roling Stounsa, Azre, Dženis Džoplin i mnogih drugih, sinoć je u prepunoj sali pančevačkog Kulturnog centra održan izuzetno veseo hepening sa tužnim povodom: maestralni rok/bluz spektakl u humanitarne svrhe, koji je predvodio niko drugi do gitarista i pevač dr. Nenad Kovjanić - lekar ortopedske klinike u pančevačkoj bolnici ...
...I jedan od najvećih ljudi i lekara koje sam sreo u životu, kojem su svirački i pevački pomogli Dragoljub Đuričić, Nikola Antić, Zoran Samuilov, Bane Olćan, Nevena Račić i Dušan Gnjidić, Ivan
Jedan po jedan, oni koji su optuženi za zločine počinjene tokom sukoba u bivšoj Yugoslaviji stižu u ruke pravde. Pre ili kasnije, na ovaj ili onaj način.
Za sada poslednje lice iz te crne kolekcije je Branimir Glavaš. To hapšenje ohrabruje. Upućuje na zaključak da se stvari ipak menjaju i da, uprkos iritirajuće sporoj, a često i kalkulantskoj pravdi, begunci neminovno bivaju sustignuti.
No, hapšenje Glavaša ima i ono drugo značenje, jer „podiže lestvicu" Srbiji kad je reč o stepenu revnosti u ispunjavanju obaveza prema haškom sudu.