ednom je Charles Bukowski rekao: "Drinking is an emotional thing." Proširila bih ja to i na hranu. Ne može to oko nje svako. Priprema hrane, kuvanje i uživanje u dobroj hrani, sa svom strašću i zadovoljstvom koje neko može tom prilikom pokazati, ne može se porediti sa trpanjem kakve bilo hrane u sebe, zato što je eto, vreme jelu. Priznajem da ja nisam bila oduvek ona koja voli da se bakće poslovima po kuhinji, ali ljubitelj dobre hrane sam bila - uvek. Sećam se kako je davno moja prva kuhinja bila opremljena osnovnim "alatkama", ali koje nisu bile često upotrebljavane. Hmm...mladost, ludost.
Znam da je poezija neophodna, ali nije mi poznato čemu? (Žan Kokto)
Ja sam u Rabatu.
Svi mi imamo, verujem, neku zemlju kojoj se rado vraćamo. Tako se meni, svaki put kada sam u Maroku, čini da je on umnogome „nešto drugo", ili, kako bi to Francuzi rekli, „pas comme les autres". A francuština je ovde prilično prisutna, kao komplementarnost koja obogaćuje (anglofili lamentiraju: Arabic is Morocco's official language, but French is widely taught and serves as the primary language of commerce and government), pa je valjda i
Prilikom prethodnog boravka u Keniji, nakon nekoliko dana na lokalnoj hrani uglavnom zasnovanoj na pirinču, povrću i neuhranjenoj piletini, odlazak u Kornivore bio je pravo osveženje za moj stomak. Iznenadjujuće, najviše su mi prijale govedina i svinjetina, onako reš pečene. Okreni - obrni, nema lepše ptice od prasice. A meso je bilo ispečeno po mom ukusu: dovoljno meko, dovoljno hrskavo, dovoljno pečeno, a i bilo ga je više nego dovoljno. Sve u svemu, slasan kraj jedne naporne nedelje!
Ovaj se blog sam napisao.
Ajmo sad klimoglavci, relativizatori, mrsomudi, dupeuvlake, skutonoše, savetnici, čankolizI, kožnofrulaši, sinekurlije, nameštenici, sajebnici, saputnici, neprežalnici... OSPI PALJBU!
------------------
OTVORENO PISMO DRAGANA ĐILASA PREDSEDNIŠTVU DEMOKRATSKE STRANKE
Није 6. маја ДС изгубила утакмицу играјући мали фудбал на ливади са СНС.
ja sam loša majka.
( tako bi u sličnoj situaciji rekla moja
prijateljica brvr)
Nacionalni specijalitet sa Zlatara je pita od elde, kako se heljda zove u ovdašnjim selima u kojima se gaji. Tajna njenog spravljanja nije toliko u sastojcima – heljdinom brašnu, punomasnom zlatarskom siru i kajmaku te domaćim jajima, koliko u korama, zapravo debelim palačinkama koje se peku prve. Svaka zlatarska domaćica ima svoj recept za idealnu žitkost testa i gustinu fila kojim se palačinke izdašno premazuju,
Dragi blogeri Novosađani -a takođe oni iz Kaća, Budisave pa i Temerina (zbog Milorada),
Srdačno vas pozivamo da nam se pridružite u knjižari “Most” 2. novembra u 19h (Zmaj Jovina 22) na promociji jedne lepe knjige. Na ovom blogu sam objavila nekoliko priča svog oca, a njegov trud i upornost da u nedostatku laptop-a piše u tefter na kolenima doprineli su tome da na stranicama ove knjige (a nadamo se i u subotu pred vašim očima, uz dovoljno mašte u 3D projekciji), vaskrsne jedno predivno selo iz srca Nacionalnog parka Plitvička jezera, i svi njegovi stanovnici, Krajišnici, iz tadašnjeg posleratnog doba. Nisu ni slutili da će ih dečak iz susedne trošne kućice koji ih je pomno slušao i posmatrao, nanovo u sledećem veku oživeti i udariti pečat na smisao njihovog postojanja na ovoj kugli zemaljskoj.
Tamo negde 1999. godine , danas poznata, novinarka pitala je portparola vladajuće stranke, danas premijera, o kakvom oporavku posle bombardovanja priča ako čak u režimski mediji pišu o nestašicama ulja, mleka, brašna.... Njegov odgovor bio je : 'Gospođice, to je dobro pitanje ali nije pravo. Pravo pitanje je : Ko nas je bombardovao' Ove nedelje je vlada tog premijera dala skoro isti odgovor. O mleku, a trebalo je da daju odgovor o aflatoksinu. I, onda, ko o čemu moram ponovo da pitam. Ko je kriv zbog toga što je aflatoksin u našoj hrani? I mleku, naravno. I napišem pismo.