O radiju kao elektronskom sokoćalu kojim je Nikola Tesla izmenio svet komunikacija i otvorio proces stvaranja "globalnog sela" mogao bi da piše neko od kolega stručnih za lampe, tranzistore i žičice, odašiljače, repetitore i prijemnike, eletktromagnetne talase i ostale pojmove vezane za ovo čudo nastalo krajem devetnaestog veka.
Moje je druženje sa radijom počelo nešto kasnije od njegovog nastanka, dakle - negde sa polaskom u osnovnu;
sa pesmama Zorana i Bojana Ramboseka i onom pesmicom u interpretaciji Paje Minčića, koju sam svakoga jutra slušao na prvom programu Radio Beograda, u najavnoj špici emisije "Dobro jutro deco":
Jugoslavija je imala svog fudbalskog Džems Dina... Zvao se Dragan Mance.
Evo šta je o njemu napisao jedan navijač Partizana...
''Na samom početku 80ih u novinama sam pročitao da je u Partizan iz Galenike došao još jedan dečko koji obećava, čudnog prezimena koje iz prve nisam mogao ni da zapamtim. Komentari u stilu : odličan u skoku, izuzetna igra glavom, gromovit šut, istančan osećaj za gol... i slični nisu me ni najmanje obradovali. Na nekoliko manjih utakmica taj Dragan Mance je zaista davao golove ali ja u njemu nisam video centarfora koji ce zadovoljiti apetite vernog JUGa. U to vreme smo pored večitog Moce imali ubojit tandem Živkovic-Varga i nisam verovao da njihovu slavu može pomutiti ovaj nasmejani novajlija. Prvi put sam ga gledao na derbiju na marakani u oktobru 1981. godine. Posle tri uzastopne pobede, krenuli smo na marakanu da je konačno osvojimo. Tekma je rešena već u 5. minutu, Milko je iz sumnjive pozicije postigao jedini gol. Ješića je zamenio Mance da bi pojačao ofanzivu ka Zvedinom golu, ali nismo imali sreće. Dragan, sem jednog odličnog šuta nije mnogo pokazao, ali videlo se da ume da se postavi i dobro se kretao. Uverio nas je da ima osećaj za gol i da će eksplodirati ako bude uporan.
AleXandar Lambros
Joj, krasno i divno kak se samo volimo. Al meni opet nešto neprijatno. Sve se pribojavam istrčaću se s nekim neprimerenim komentarom. Tipa, „a sad nismo barbari, sad smo prijatelji stari", ili „da li bi ovakva ekstaza bila u Hrvatskoj za Miki Jevremovićem, recimo?". I on beše neka velika jugoslovenska zvezda, zar ne? Ili „čekaj, zar ne beše ona srala žestoko, još se sećam onog njenog nastupa sa Nenom Kunijević na francuskoj TV?". Al, ćutim, ne mogu, da mi neko ne pomene Srebrenicu, nemam stvarno tih nerava.
Za Šešelja znam od ranih osamdesetih. Bio sam na jednoj tribini u SKC-u kad je on iz publike prekidao moderatora Vojina Dimitrijevića svojim lucidnim i za ono vreme neobično hrabrim upadicama. Nisam baš siguran, Vojin je, otprilike, rekao da Jugoslavija nikad u svojoj istoriji nije imala iskustvo demokratije, građanskih sloboda, a Šešelj mu je replicirao da jeste - u vreme kralja Aleksandra.
Baš si ga, da prostiš, zasrao do balčaka sa onim brisanjem komentara!
Taman se vratim s puta i ulogujem, kad ono - няма нищо! A trebali su mi komentari iz tog bloga za jednu blogoanalizu Mitova Serbskih, gluposti raznih koju raja papagajski ponavlja bez uključivanja mozga (oni koji ga imaju). Počevši od onog tvog o bombardovanju porodilišta i čegaonojošbeše.
Neće
Ovaj tekst prenosim u potpunosti sa sajta "Urbana Srbija" (samonazvanog web portal za urbanu populaciju). Prenosim ga u paketu, bez ispravki i korekture, onako kako je tamo objavljen.
Službe državne bezbednosti koji su spremni da progovore o akcijama u kojima su učestvovali za vreme Titovog i Miloševićevog režima. Jednu od najspecifičnijih priča ima nekadašnji
Rizikujući da ovaj tekst izazove bolna sećanja kod čitalaca, postavljam ovo viđenje blogera shmoo , poznatijeg kao Tasa, koga svi znamo i volimo. Dakle, prepustite se uživanju.
Dame i gospodo, I give you shmoo!
Посвећено мојим блогодругарима, Емсију/Чарливоју