"Da bi doneo odluku, presudi; da bi presudio, budi razuman; da bi bio razuman, donesi odluku" - možda petlja u ovoj "logici" i nije najočiglednija onima koji veruju više od drugih, pa nemaju petlju nego liniju koja polazi od verovanja, možda sam je ja pogrešno preveo, možda nije petlja nego spirala, ali tu je negde i petlja, petlja, petljica, kao u onom cirkusantskom cilindru gde vešti momci, ili devojke, voze motore ili mala kola u krug.
Čudo oko tog verovanja (sad više nisam siguran da li sam već pisao o tome i u svom blogu negde, ili samo u komentaru kod Čera, komentara se sećam, godine mi zbunjuju pamćenje zbunjeno od rođenja) je što možemo da ga uključujemo ili isključujemo po želji (tj ko ne može baš u nekom zadatom trenutku može da se obuči da to radi) sa neverovatim i iznenađujućim rezultatima!
bila juče posle podne s nekim važnim i lepim iz osjeka i taj me podsetio na jedan drugi grad... na dva zapravo... sasvim među sobom različita
jedan grad lep kao san, u tom (sada mi zaista deluje kao san) gradu jedna kuća, nekad moja, na vr' brda i s pogledom na krovove i more, iza kuće šuma, a šuma od borova. iza šume od borova groblje - a lepo. beli mermer i meštrovićev mauzolej nekakvim račićima - važnoj familiji (srpskoj, a važno li je?) dubrovačkoj
taj grad, taj san, to je moj cavtat. oko one kuće bašta, velika sa terasama oleandara i smokvi,
Gost: G. Cross
Kako se evo približavamo kraju i ove 2012 godine pomislio sam da ne bi bilo loše da neko napiše Izveštaj o stanju moje (jugoslovenske) nacije.
Elem, ja sam otišao iz Jugoslavije 7.og Aprila 1992. Još se secam kako sam sedeo 6. tog Aprila u Cvijinoj kancelariji u Energoprojektu i gledao na CNN početak rata u Sarajevu. Pucali su oko Holidej Ina. Ja sam ustao i rekao: Odoh ja odavde. Ujutru sam seo u voz za Budimpestu i odatle avionom za London. Godinama kasnije mnogo, mnogo puta sam bio na Ferihegy aerodromu i svaki , baš svaki put se setio tog jutra kako sam sedeo na aerodromu, pio kafu i mislio: Gospode, šta ja to radim sa svojim životom?
To nije baš slika. Više crtež, malo olovka malo tuš. Na kartonu koji sa zadnje strane ima fleku, od nekog lepka mislim. Nikakav poseban karton. Sa one strane gde je slika je ona bela podloga, a sa druge strane ona obična, boja kartona. I fleka, naravno.
Kada osetim da mi sivilo ne izbija, već udara u glavu, da golubovi više ne sleću na moja ramena, vetar i Sunce se okrenu protiv, znak je da se hodi sporednijim ulicama. Kada sećanja počnu jasnije i snažnije da dopiru do početka, da prva nadjačavaju poslednja, vreme je za stolicu za ljuljanje na verandi nedogleda i nedomišljenosti. Kada misao ukroćuje i ukoruje pogled za lepršavom lepotom, pa i ona se povede za njim, trenutak je za samokažnjavanje uvijanjem u bele hartije, beskonačnu igru rečima... a da niko ne sazna da je to kazna.
Objavljeno Saturday, 13. October 2012. Ovaj tekst objavih 2012 godine pa sada opet da ga ponovim jer eto nje će opet biti medju nama u Muzeju savremene umetnosti … a hteo sam onda da kažem, sada i ponavljam, da sve to sa njom i promocijom ovde u Beogradu nije fer prema atleti Aleksiću, zaboravljenom sasvim a koji je daleko pre nje činio isto i čisto, bez pompe i nadodataka o tome da je to umetnost ... on je to radio da bi preživeo ...
Nikada nisam razumevao taj moj poriv da sakupljam razne isečke iz novina, stare fotke, neke beleške koje se ne mogu više pročitati i to sve strpano u staru kutiju za cipele pa onda sa vremena na vreme zaronim u tu hrpu, pola bacim a drugu polivinu oper vratim unutra, niti znam zašto sam ono bacio a drugo sačuvao ali tako je to oduvek. Pre neki dan nađem isečak iz nekog stranog časopisa gde je slika Marine Abramović kako u nekom njujorškom muzeju sedi a preko puta nje neka osoba pa se gledaju dugo oči u oči i to je veoma važan umetnički čin sa obzirom da je u tako respektabilnom muzeju instaliran a i piše da ona ostaje a oni sa druge strane se menjaju, posle sam se setio da je prošle ili već neke godine u silosu Žitomlina bila njena fotka gde sedi na belom konju, držala je belu razvijenu zastavu objavljujući verovatno predaju mada je delovala kao da predvodi iako iza nje nije nikog bilo. Nekada, kada bejah mlađi gledao sam njene performanse sa žarom misleći u sebi – u ali im je j….. kevu a kad me je drug pitao zašto tako mislim rekao sam mu da ništa nije razumeo i da je bolje da odemo na pivo jer on za drugo i nije, tako je to bilo jer i ja nisam baš njene gestove kapirao. Prođoše godine, pivo više ne prija kao nekad, unuci zvocaju zašto još uvek pušim, neke dijete pritom i onda kad sam našao tu sliku MA i setio se one fotke u Žitomlini počeh da mislim o njoj, a dobila je i Trinaesojulsku nagradu od države Crne gore i takođe neku od Karića ovih dana, odoh na Wikipediu (the free encyclopedia) da proverim da li sam to sve nekada razumeo, zbog čega sam mislio da ona j… kevu svetu i poretku svetskom svojim delovanjem. I nađoh da piše o njoj:
Ne d’o bog predsednik ove takozvane države postupio bih vrlo pragmatično.
Iako sam odrastao u tz dobrostojećoj porodici, naravno, bilo je boljih i lošijih godina, i mogao sam biti skoro ceo život izdržavana osoba, ja sam od rane mladosti želeo i hteo da imam svoju kintu. Ovog puta ću izostaviti hazardne igre iako sam neko vreme mogao sasvim pristojno da živim od njih i baviću se onim što se uobičajeno naziva, poštenim poslovima.
Prvi od takvih poslova bilo je tromesečno, za vreme školskog raspusta, branje voća na plantažama 13. Jula. Moja dva najbolja druga Garo, Puco i ja smo u cik zore počinjali sa branjem bresaka i pažljivim slaganjem u za to određene kašete. Na naše ogromno zadovoljstvo, društvo su nam pravile devojke iz Dalmacije, tz sezonke.