Ima tako nekih pesama koje vam se zavuku u memoriju, uđu pod kožu i u dušu, a da pritom ne znate ni zašto, ni kada, ni kako, ni ko je autor, ni ko ih peva i izvodi. Jedna od takvih je, mene što se tiče: O, Marijana, slatka mala Marijana.... Niti znam kada sam je prvi put čuo, a pogotovo zapevao, jedino znam da kad god je i danas čujem uzburka mi stare taloge emocija iz rane mladosti ili još ranije iz detinjstva.
Oni od nas koji su ga upoznali i uživo su mogli samo da budu još zahvalniji što je ušao u njihove živote.
1995.
Februar.
''Ritam herca all stars''.
Ekipa je bila skroz prijatna. Uroš Djurić, Dule Čavić i Dule Šaponja uz ekipu radili Srbokapa, Marioneta i devojkačijegimenanemogudasesetim a izgledala kao Frida Kalo. Muziku je birao Freedom.
Džoni je uvek otkidao po pola emisije. Od jedan do pola dva je urlao i cepao svoje tripove. Kada sam ja uleteo u emisiju, Uroš je pričao svoje dogodovštine iz vojske. I dok svi prodju, za mene je ostajalo 3 minuta sa muzikom.
Mada i ta 3 minuta bi često bila previše, bolje da sam ćutao.
у угодном ентеријеру подрума новосадске књижаре Мост проведох јуче пријатно вече посвећено приказу књиге насловљене Приче са колена аутора г. Ћујић Бранка у којој Аутор кроз петнаестак приповедака са примесом сете локалним језиком казује о житељима и крајишком Селу својега детињства који ,могло би се рећи, више и непостоје . . .
Pre neki dan, nekako sasvim slučajno, shvatio sam da će moja dvadesetogodišnja kćerka za koju nedelju imati priliku da prvi put u životu ostvari svoje građansko pravo - da će glasati. Kako deca brzo rastu!
Podsetilo me to na mnoge izborne faze i promene koje sam iskusio.
(Ovaj tekst je objavljen na blogu Krovne organizacije mladih Srbije Glas za mlade)
... ili , o nadi....
Rodio sam se, ne znam zašto, niti kako, ne sećam se ni gde je bio taj veličanstveni trenutak, ni ko me je prvi ugledao, pomilovao po glavi, sa kažirpstom i srednjim prstom uhvatio za nejake nožice i prvi pucuno po guzi...ne sećam se ni kako sam reagovao, šta sam tom prilikom rekao...mora da sam žestoko opsovao jer ta dva-tri šamarčića i danas osećam. Posle su mi tek kazali da sam bio jedino muško sa devet prelepih devojčica, izgleda da sam bio veoma ružan.
Kasno sam prohodao. Po onom kršu nije mi padalo na pamet da čim ustanem i krenem razbijem glavu.
Od sinoć ponavljam, ženi treba da kupim 15 komada trgovačke hartije, samo što sam seo počeo da mi kipi slatki kupus, trknem do šporeta ostavljajući cigaretu u pepeljari i vrativši se nadjem je kako se puši na stolu, srećom ostao je samo trag nikotina koga sam sa lakoćom obrisao. Pre neki dan zaboravim kapu u kafani. Tek kad je studen udarila po čelu, osvežila pamćenje, podsetila na godine...vratio sam se. Manje vina, manje vina čuo sam iz očiju raspojasanih mladunaca.
Ima tragova koji ne mogu da se obrišu, urezali