U Srbiji, kao i na ostalim ex-YU prostorima, skoro da nema coveka u svojim kasnim dvadesetim, tridesetim ili ranim cetrdesetim koji nije cuo za Dilana Doga, istrazivaca natprirodnih pojava, junaka jednog od najboljih stripova koji se pojavio na nasim kioscima kasnih osamdesetih - Dylan Dog.
Posle raznoraznih prilicno klinackih stripova u kojima su se pretezno pojavljivali kaubojci i indijanci i u kojima su radnje bile prilicno jednostavne a samim tim predvidljive i dosadne, pojavio se strip koji je uz Martija Misteriju i pre njega Mister Noa konacno uneo toliko potreban kvaliet i intrigantnost zbog kojih je imalo smisla ako ne postati kolekcionar ono bar pratiti i skupljati stripove. Jer kod nas su pre toga stripovi ipak bili samo jeftina zabava do koje se dolazilo po kisocima. Dok su sa druge strane na tzv. Zapadu stripovi i graficke novele mnogo ozbiljniji hobi - pravo kolekcionarstvo.
„Ama nijesam ja njoj zlo pomislila, kol’ko bi sebi, no me opanjkaše dušmani, dušmanske im kosti zemlja ispovrnula. Vele da ja to od zlobe učinje' , da bratu napakostim što me ušjedelicom načinje. A što ću im ja? Malo li mi je moje muke, no i njima da se ispovedam? A sad ti velim, ne bi ja pljunula Obrenov 'leb što iz'edoh, pre bi jezik sebi iščupala.
Mene Jelena na sto muka stavi kad se s onim spanđa. Znala sam k'o što te gledam da je Obren ni mrtvu za tog ne bi dao, a ona uskopistila il' taj il' nijedan. A mene samo na pameti da ne prođe
Srpska Nova Godina nikako nije bila na popisu mojih kulturoloških nasrtaja stvaranja brenda u konkurenciji Nišvila, pozorišnih i rok festivala, festivala klasike, umetničke kolonije otpadnog materijala, niti više stotina pojedinačnih dešavanja koje sam organizovao devedesetih godina - ničim opravdanim entuzijazmom.
Dugo nisam bila u gradu Tunisu. Zaželela sam se njegove beline, kuća sa ravnim krovovima, medine i suka, Bardo muzeja i mozaika, prizivanja mujezina na jutarnju molitvu sa Ben Ali džamije u Kartagini, brick a l'oeuf (recept dole). I stvorila se nova prilika.
Mada je pet godina od moje poslednje posete, grad je za neprepoznati. Nove četvrti, ulice uredne, a drvoredi po najboljem francuskom hortikulturnom uzusu dobro oblikovanih i potkresanih krošnji. Nove vile, blisteći bele petospratnice gradjene u arapskom stilu sa portalima, ovalnim prozorima, balkončićima
Kada sam ja krenuo nekim putevima kojima sam tada morao, kada sam prestao da budem dobar za nju, uradila je ono šta je trebalo da je ostavim. Ja sam tako učinio i sve to je ok. Tada nisam baš mislio da je ok, ali sada je nekako još više poštujem zbog toga.
Osećaji poput toga se teško zaboravljaju i ljudi pate. To traje. Neki kažu, 50% vremena koliko