Ne, ne plašite se, nisam demonstrant, ne lupam ih, ni svoje ni tuđe - nego eto, tako ja zovem tu akciju pranja prozora otkad me je jedna komšinica naučila pravilu br 1 u brzom domaćićkom radu.
Pravilo glasi ''Ne mora da bude savršeno, neka bude bolje nego što je bilo!''
Svaka žena zna da to ''bolje nego što je bilo'', kod pranja prozora i nije tako jednostavno - mora zbilja da se opere, jer ostalo je samo zamazivanje. Al
Tražim pomilovanje za one ljude u ovoj zemlji kojima je svega dosta:
Kojima je dosta 5. oktobra.
Kojima je dosta i 6. oktobra koji se nikad nije dogodio.
Kojima je dosta i 12. marta.
Kojima je dosta i 13. marta koji se, takođe, nikad nije dogodio.
Koji se osećaju istinski postiđeno svaki put kad upale televizor.
Koji su poniženi svaki put kada uđu u prodavnicu.
Koji su sa Zoranom Đinđićem sahranili vlastitu nadu da će ovde ikad išta da se promeni.
Koji se osećaju istinski poniženo kada vide kako je Aleksandar Tijanić i dalje direktor bilo čega - a kamoli takozvanog javnog servisa.
E sad, valjda u 4000 znakova ne može da stane više od 3 grada, ili je ovo prvi nastavak, ili šta li - možda ni objašnjenje za naivne nije moglo da stane u 4000 znakova :-)
Imala sam farmu u Africi, u podnožju Ngong brda. Ekvator prelazi preko njih, nekih sto milja na sever. Farma leži na na visini od preko šest hiljada stopa. Tokom dana, imaš osećaš da se uzdižeš, sve do sunca, ali rana jutra i večeri su bili jasne i mirne, a noći tamne.
Muzej Karen Bliksen je jedno od najzanimljivijih mesta u Najrobiju. Najpre zato što nosi sobom zanimljivu priču koju je glavna učesnica kasnije pretočila u hvaljeni roman, po kome je snimljen izuzetan film. Nekako se sve poklopilo u toj priči: sled dogadjaja koje samo život može da osmisli, elegija jedne žene pretočena u reči koje plene, i izvrsno vidjenje prikazano svima nama na filmskom platnu.
Ove sveće i jelo, i dušni brav, za pokoj duše mojoj Radovinci.
Bog da joj dušu prosti
„Iako je kus ovaj pas ne grize.
Tiho cvileći niti mesečine
sedi na steni
i gleda niz sjajnu dlaku mora.“ (L.K.)
Maj ’75 bio je mirniji, mirišljaviji, topliji, ali i strastveniji, uzbudljiviji, maštovitiji...ili mi se čini.Tada je i naša krv bila vrelija, protočnija, udarala na svaki pogled, pokret, reč...od malog nožnog prsta do najvišeg čuperka na glavi pokušavala da izbije napolje, da se dokaže i pokaže među mnoštvom sličnih zaludnika. Skoro da i nije bio potreban povod da se nešto neobično učini o čemu će se ispredati priče, naslađivati...čime će počinilac biti okarakterisan kao hipik, drogeraš, seoska luda, a nikome neće pasti na um hemijsko-biloške-psihičke rekacije u mladom biću, potreba da sa nekim podeli sebe i ono u sebi, želja za približavanjem, za izjednačavanje sa drugima....To su bili naši jauci
Nači, nije bilo Pantele al je bilo Šekija.
Nači,nije bile karaoka ali je bilo karamela. Onih mlečnih sa lešnikom (obične i bezimene) i "Visoko C" od Šumi, Lubljana.
Nači, bili su klakeri i kabeze sa sodom i bio je "Dvojni C" (na cevčicu, u tetrapaku, bratteee). I onaj sa Diskobolosom, što sam, priznaem, zaboravio kako se zove.
Nači, bio je sladoled na točenje, u kornetu (vanila, čokolada, jagoda, limun, šlus) i "Somboled" na štapiću!
Nači - pre Leviski bile su farmerke. Onda su ostale Leviske u smislu brenda dodatno izoštrene kao petstokec, i one neke Rifle, Lee, US Top. Ovo pod neke nisam poređao po kvalitetu; jednostavno, pored Levisa sve je ostalo bilo druga klasa.
Ovu sam utakmicu gledao nekoliko puta. Poslednji napad nekoliko desetina puta. Ali čitavu priču, ovako ispričanu, zbog spleta raznih okolnosti nisam znao. Priču o Partizanu iz Fuenlabrade.
I da ne bih, kad već pravim blog umesto kolega iz sportske redakcije bloga, pisao o stvarima koje nedovoljno poznajem - reći ću samo da se svaki, ali SVAKI put naježim, grlo mi se osuši a oči zasuze kad ovo vidim.
Da se odlučim na odlazak tamo baš ovih dana bio je presudan jedan bezazlen razgovor koji sam vodio sa prijateljem. Pričali smo o neobičnim a čarobnim mestima i on je izgovorio "Limun Draga". Šta i gde je ta