Postoje u našim životima takozvane sporedne stvari koje su taman toliko sporedne da kad god ih se setimo, osetimo svuda po telu ono lagano strujanje adrenalina iz naših nadbubrega. Ja tako regujem na reč: FLIPER!
Videh vest za dobro jutro, kaže B92:
Pa se nešto mislim, i mrtav Zoran Đinđić ima u Nemačkoj i svetu više uticaja od svih naslednika mu, o Mirku Cvetkoviću i njegovom uticaju i neću da pišem. Šta će Merkelova sa njim da priča ni njoj, ni meni, a ponajmanje je Mirku
Ovo će da zadre u neku stvarno davnu prošlost - al' odnekud moram da počnem.
Godina 1979. Subota. Bojažljivo ulazim u Beograđanku i portiru, koji je očigledno već navikao na takve subotnje susrete, još bojažljivije kažem da bih do „Prekobrojnog časa". Traži mi GSB propusnicu (tada jedini dokument sa slikom koji smo mi, maloletnici, imali), onda nešto važno priča u slušalicu i na kraju me šalje da se pridružim grupi sličnih klinaca koji čekaju pred liftovima.
I tako je počelo moje druženje sa radio talasima...
Po čemu još pamtim tu davnu subotu? Po prvim susretom sa „pravom" miksetom. Mislim, diskoteke su već uveliko šljakale po gradu, kako zvanične, tako i neke poludivlje, po raznim MZ, a u ovim drugim obično su muziku puštali naši drugari, ponosni vlasnici četverokanalnih mikseta... WOW!
- l` hommage jednom od najvećih ikada, čiji se glas na današnji dan, 16.08.1977. preselio u muziku prostih brojeva, a za sobom ostavio zvuk koji će trajati dok bude ušiju da ga čuju i slušaju -
Pre neki dan sam naišla na Julian Treasure priče i knjige o - "zvuku i svemu" što inače uopšte ne primećujemo kad je zvuk u pitanju, bez obzira da li je u pitanju šum, buka, nečujno slušanje, razgovetan govor, harmonija prostih brojeva ili bilo šta što, imajući dodatu i datu energiju, stvara mehaničke talase koji se prostiru svugde i svakako, neprestano praveći nove "poremećaje" i nove talase, slično kružnim talasima koje proizvodi kamen bačenu vodu ili pljosnati belutak koji bacamo da "glisira" po vodi.
Julian Treasure u jednom od sovjih odličnih nastupa govori o četiri načina kojima zvuk utiče na nas: prvi je fiziološki (jak zvuk je jedan od dva urođena straha, drugi je izmicanje podloge, svi ostali naši strahovi su - naučeni, kulturološka stvar), koji nam menja srčani ritam, podiže adrenalin, zaustavlja disanje, drugi je psihološki, jer zvuk ima sposobnost da u nama prouzvodi emocije dok slušamo (prijatne ili neprijatne, svejedno), treći je kognitivni (ili spoznajni, saznajni) jer nam zvuk omogućava sticanje znanja i iskustva i četvrti je - promena ponašanja pod uticajem zvuka (od izbegavanja buke do uslovljavanja stvorenog samo jednom vrstom zvuka). Od ta četiri načina, Elvis Presley je maestro ovog drugog - psihološkog, kao što je to muzika uopšte, ali kao i svugde i tu postoji razlika u tome kolikom lakoćom i koliko univerzalno neka muzika proizvodi jednu od najdragocenijih "roba"koje ljudi uopšte imaju - emocije, razne.
Гост-аутор: mrale54
... Ма, знаш оно, кад, овако почетком августа почну они пљускови, оно, десет минута само, па се она фина, ко пудер, прашина на сеоским путевима претвори у блато, а ти босоног гацкаш и блато ти се провлачи између прстију?
Досадно да горе не може бити!
Послали те маторци за распуст код бабе и деде у село,
Dragi moji,
Evo jednog fragmenta nečega što se intenzivno krčka ovih dana i što će, po svemu sudeći, biti bezimeno do samog kraja kuvanja. Zapravo, ni sam ne znam, jer će taj proces potrajati... I još da znate da je svaka sličnost glavnog junaka sa piscem slučajna :)
(...) Izdavačko preduzeće na koje sam potajno računao
Počesto znam i volim da kažem „ja sam odrastao s’ magarcima“ pri čemu se prijatelji, vršnjaci, stariji sagovornici malo štrecnu negodujući da oni nisu to i to, a na moje „nisam ni mislio na vas„ se brecnu i okome na mene „kako to nisi mislio na nas“!? Onda shvatim da me oni ne poznaju, moje detinjstvo, moj izvor...su im strani, daleki, nedodirljivi. A, ja sam stvarno odrastao s’ magarcima, tim ćutljivim, strapljivim, inteligentnim, trpeljivim...i plemenitim životinjama koje su shvatale potrebe i zahteve čoveka dok se on
malo lakih nota u vruće dane ...
Popularnu muziku, hronološki, obično klasifikuju po dekadnom ključu, pa tako iz minulog stoljeća imamo muziku pedesetih, še'setih, sedamdesetih, osamdesetih ... Sad neću da ulazim u to kako je ovakva klasifiksacija, kao i mnoge druge, u muzici i umjetnosti uopšte, gruba, klimava i neadekvatna, već me, recimo, interesuje da li to znači da sada prisustvujemo muzičkoj sceni desetih, a do nedavno su
Mali, naivan tekst o čežnjama iz detinjstva i mladosti, pisan pre sedam godina
Ne znam šta bi pevačica "Novih fosila" odabrala da ju je neko suočio s dilemom: "Čokolada i(li) kakao ILI Valentino i(li) Renato"... Da meni neko kaže "Čokolada i(li) kakao ILI Valentina i(li) Renata", nisam siguran šta bih odabrao (valjda to zavisi od trenutnog (de)balansa hormona)... Doduše, imali smo lek i za takve dileme - čokoladu "Dragana" (od pola ili čak celog kilograma, valjda ju je beše promovisala Dragana Mirković), i "Milicu"