Početak sudjenja Aleksandru Mitroviću (2 održana, pa odložena ročišta krajem 2015. godine) po svemu sudeći će ući u istoriju srpskog pravosudnog beščašća.
Aleksandar Mitrović je optužen da je 18. jula 2013. oko 23.30 džipom BMW X5 u Ustaničkoj ulici usmrtio Andreu Bojanić (17), a zatim pobegao s mesta nesreće. Mladić se dva sata posle nesreće, u pratnji oca i advokata, predao policiji.
Prvo ročište je održano 23. oktobra 2015, dakle dve godine i 3 meseca nakon počinjenog krivičnog dela, ali je zbog zahteva odbrane za dodatnim vremenom radi analize novih
Neki dan na Novom Beogradu uslikavam fotke oko Fontane, gledam okolo i mislim o tome da je taj urbanizam smišljen i nastao u vreme dok je stolovao Drug, za koga se govori da je bio diktator i nenaklonjen nekim građanima Juge po nacionalnoj ali i političkoj osnovi. Začeta je i izgrađena prihvatljiva, moderna urbanistička vizija Novog Beograda, nastala u vreme posle rata u pokušaju stvaranja novog društva. Nije, naravno, Novi Beograd bio njegova lična kreacija, stvarali su je sa neopisanim entuzijazmom i željom za novim formama i urbanim konceptom, primerenim postrevolucionarnom periodu, mnogi arhitekti. Sasvim neuobičajeno za vođe sa epitetom diktatora, Drug je ponuđenu viziju grada na konceptu moderne prihvatio, promovisao je i dao befel da se zovu geometri, zidari, drugi majstori i naravno narod, akcijaši jer bez tog krema torta ne bi valjala.
The architects of our doom
Around their tables sit
And in their thrones of power
Condemn those they've cast adrift
Echoes down the city street
Their harpies laughter rings
Waiting for the curtain call
Oblivious in the wings
Dada Vujasinović je pronađena mrtva u svom stanu 9. aprila 1994. Prema rezultatima istrage koja je tada provedena, tvrdilo se da je izvršila samoubistvo dan ranije, pucnjem iz lovačke puške. Međutim, prema nalazu balističara
Nisam Tomas Man ali smrt u Veneciji i smrt u Sutomoru i pored svih svojih različitosti, zanimljivosti i osobenosti, ipak su samo smrti.
U prvoj polovini šezdesetih godina, obuzela nas je manija igranja pokera. Nije bilo mesta u Titogradu, makar malo skrovitog, koje nam nije odgovaralo da odigramo nekoliko partija, odnosno onoliko dok nas neko ne bi prekinuo. Mene i mog klupnog kolegu a uz Puca najboljeg prijatelja, Gara, profesor, naš razredni, inače strastveni pokeraš, uhvatio je zanesene kako u zadnjoj klupi, bili smo najviši u odelenju, igramo poker. Istog časa nas je premestio