Redak je slučaj da umre Čovek
Jer, najteže je naći Čoveka.
Pripadnici Gardijske brigade Vojske Srbije i Crne Gore Dražen Milovanović i Dragan Jakovljević ubijeni su 5. oktobra 2004. godine, dok su bili na straži u blizini podzemnog objekta "Karaš" u Topčideru.
Gost autor OtacPoZakonu - Simeun, emailom
...Ovih dana je neka vrsta godišnjice smrti velikog srpskog (crnogorskog) pisca Borislava Pekića (1930-1992). Njega nisam lično poznavao, mada je često dolazio u kuću Miše Davida u Višegradskoj, kad i ja,družeći se sa Mišinim bratom Filipom. Tu se konstantno sastajalo društvo koje su sačinjavali još neafirmisani umetnici: Mirko Kovač, Danilo Kiš, Leonid Šejka, Goran Paskaljević, Borislav Pekić...
Mnogo više sam o njemu saznao od Omilja Glišića,advokata i našeg komšije,čija je sestra Ljiljana,
Ne pamtim da sam za Jovandan sedeo kod kuće.
Sefardi su još polovinom 16. veka počeli da naseljavaju Smederevo, razvijen zanatski i trgovački centar koji je tada bio biskupija. Imalo je 17 rezidencijalnih i dvanaest imenovanih biskupa da bi krajem 20. veka iz titule beogradsko-smederevskih biskupa, na predlog Alojza Turka, bilo izostavljeno Smederevo. Grad je na samom kraju 19. veka imao 6.875 stanovnika, od toga 139 Jevreja.
Eksplozija municije u smederevskoj tvrđavi 5. juna 1941. raznela je sinagogu, jevrejsku mahalu i neznatno dalje katoličku crkvu Katolici su u junu 2006. na temelju starog svetilišta osveštali novu crkvu.
Pre godinu dana je otišla Tanja.
Čini se da je nema mnogo duže od te jedne godine. I da je istovremeno ta godina prošla kao tren.
Čudno je vreme u kome nema nekoga ko je našim vremenima uvek pripadao. Bio tu negde. Činio se neodvojivim od postojanja. Prosto, bio deo nas i vremena u kome živimo.
I sad ga više nema.
A to je tako nestvarno, iako stvarnost ne laže.
Lažu sećanja koja ne mogu da umru.
Naročito ona poslednja, ona koja odbijaju da se utope u mraku zaborava. I uporno žive u sitnicama. Pomisliš da više nema Tanje, i samo ti bljesne njen osmeh i poluzatvorene od smeha oči. Tako se ne smeju onih kojih nema.
Jutros, sasvim iznenada, umro je general Mile Novaković. U Surduku, selu na obali Dunava. Selo je mislim u opštini Stara Pazova, i general je tamo živeo od kada smo mi Krajišnici proterani iz Hrvatske. Bio sam davno u njegovoj kućici, udaljenoj od naselja, do koje se stizalo poljskkim putem. Pričali smo o svemu i svačemu nekoliko sati. Čak smo se prisetili da je tačka na kojoj živi, a na kojoj smo sedeli tog časa, on, ja i njegov pas, lepi, crno- beli dalmatiner, bila ivica civilizacija, Limes. I smejali se tome.
Mile Novaković je po mnogo osobina bio izuzetan i neobičan
Jedno vreme, nekako, se provlačilo da je atentat na Zorana Đinđića izvršen u 12.45, međutim u poslednje vreme, opet nekako, se iskristalisalo u medijima 12.25 (ovo vreme je pročitao Čović u zvaničnom saopštenju Vlade), što baš i nije tačno. Mnogo je priribližnije tačno da je pucano negde oko 12.42-43 (pa može da se zaokruži na 12.45).
Nisam Tomas Man ali smrt u Veneciji i smrt u Sutomoru i pored svih svojih različitosti, zanimljivosti i osobenosti, ipak su samo smrti.
U prvoj polovini šezdesetih godina, obuzela nas je manija igranja pokera. Nije bilo mesta u Titogradu, makar malo skrovitog, koje nam nije odgovaralo da odigramo nekoliko partija, odnosno onoliko dok nas neko ne bi prekinuo. Mene i mog klupnog kolegu a uz Puca najboljeg prijatelja, Gara, profesor, naš razredni, inače strastveni pokeraš, uhvatio je zanesene kako u zadnjoj klupi, bili smo najviši u odelenju, igramo poker. Istog časa nas je premestio