Veliki Povodanj, odlomak iz Na Drini ćuprije
Gost autor: Smilja Babić
Poslednje pismo moje pokojne majke svojoj bratanici u Belgiji.
Dec.2000.
Draga moja Tanja, Dragi Rolant
Jedva sam sebe naterala da vam pišem jer ima mnogo toga da se piše, da bi shvatila svog oca, kulturu njegovog i tvog naroda, kao i okolnosti u
Preturam po arhivi i nađem papire iz 1982 godine o pokušaju promene mišljenja o gradu ... tada smo to pregnuće zvali „Za umereni Beograd“ ... pa evo nekih od zatečenih papira, tek podsećanja radi ...
Radionica za popravku grada pod geslom „Za Beograd, ovde i odmah“ je bila akcija čiji je inicijator Skupština grada Beograda, idejni tvorac Gradonačelnik Bogdan Bogdanović, izvedena je u organizaciji preduzeća „Beograd projekt – Centar za planiranje urbanog razvoja“ sa ciljem da se obnove zapušteni i zanemareni delovi prestonice uz učešće građana samogradnjom i ličnim angažovanjem. Akcija je usporena a kasnije ugušena jer je bila na putu da umanji uticaj institucija i unese novu energiju pravljenja grada van institucija i do tada nepoznatu slobodu građana u odnose sa dužnosnicima.
Učesnici akcije: Goran Božović, Đorđe Bobić, Miša David, Romana Ćirić, Miodrag Ferenčak, Slobodan Lazić, Vladimir Macura, Nenad Novakov i Mihajilo Novitović
RADIONICA ZA POPRAVKU GRADA
BILTEN : BROJ 1... OKTOBAR 1982. ... GODINA IZDANJA I
Hoćemo da u Radionici radimo na menjanju načina razmišljanja o Beogradu, jer su se vremena i uslovi promenili te je potrebno istaći princip: Za Beograd, ovde i odmah
ZA UMERENI BEOGRAD
Očigledno je da Beograd doživljava krizu koja potresa veliki broj gradova, a koja je izmeđju ostalog uzrokovana nedovoljnom efikasnošću urbanističke prakse i nedostatku novih svežih ideja i koncepta. Moglo bi da se ukaže na neke probleme.
Moderno planiranje se sve oštrije suočava u zadnjoj deceniji sa jednim novim, predhodnom vremenu nepoznatom gradu – gradom energetske krize, gradom koji stagnira, gradom koji siromaši, gradom koji ne obezbeđuje svojim stanovnicima dovoljan kvalitet života.
Danas je osam godina od kada je otišao u neki bolji svet Arhitekta BogdanBogdanović i ponavljam tekst koji sam tada napisao o tome kako je on govorio arhitekturu …
Beogradska arhitektura u samotraženju sopstvenog izraza, drugačijeg od onog pre, dostigla je evropski standard, pre svega kao repetitivni dizajn. Bez uopštavanja događanja u izgradnji grada moguće je reći da se nije dogodio pomak unapred u nalaženju autentične Beogradske arhitekture. U prvom planu je forma i istraživanje lika zgrade kao prevashodni izazov. Nije to produkt ovog trenutka ili bliske prošlosti, traje već nekoliko decenija, ne samo u Beogradu, planetrana je to pojava a lokalni arhitekti su prilježni sledbenici tog trenda trudeći se da budu učesnici u kvazi spektaklu. Pokušavaju da individualizuju svoj projekat ne bi li bio uočen u ovdašnjoj nevelikoj produkciji, uslov je da izgleda drugačije, čak nasuprot logici ili zemljinoj teži ponekad. Očituje se taj trend kroz nekoliko desetina izgrađenih zgrada koje su u tom nadmetanju nesumnjivo stasale da budu učesnici u svetskoj trci i budu na bini gde se spektakl odvija. U skladu sa savremenim viđenjem i poimanjem arhitektonskog iskaza u svetu. Ipak, sve pomalo liči na damu koja svoje nedostatke vešto pokriva majstorijama šminkera, plastične hirurgije, silikonskim dodatcima, bojama i garderobom."A few light taps upon the pane made him turn to the window. It had begun to snow again. He watched sleepily the flakes, silver and dark, falling obliquely against the lamplight. The time had come for him to set out on his journey westward. Yes, the newspapers were right: snow was general all over Ireland.
domaćini živnuli bi i postali razgovorni čim bi došao govor na najveći i
najteži događaj njihovog života, na »povodanj«. Na odstojanju od
petnaestak ili dvadeset godina u kojima je opet ponovo tečeno i
kućeno, »povodanj« je dolazio kao nešto i strašno i veliko, i drago i
blisko; on je bio prisna veza između još živih ali sve ređih ljudi toga
naraštaja, jer ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički