Gost - autor: Vukica Kotarić
(Vukica nema nalog na B92, i nešto nije sklona da ga otvori... ako bude zanimljivih komentara, to će je možda ponukati da to učini, nadam se...)
Zvala se Hermosa Diego... sa 16 godina, koliko je tada imala, izgledala je kao devojka koja je zašla u ozbiljan svet ženskih tajni, nevinog pogleda i naivnog smeha, ostavljajući bez daha svakog ko je ikad imao priliku da barem pet minuta udje u njen svet. Vitka, kako samo mogu biti devojčice toga doba, lako je koračala
"I really enjoyed the five minutes between covid and world war III"
We keep on searchin'
Until we find it
Until we find it and prove them wrong
We will find it here
Or we will find it there
We keep on searchin'
Until we find it...and prove them - wrong
Gost autor: Deniz Hoti, Izvršni direktor, Organizacija za razvoj karijere i omladinskog preduzetništva "Connecting". Prenosim tekst odnosno saopštenje po njegovoj molbi. Deniz će se registrovati na blogu i odgovarati na pitanja.
Sledi tekst:
********************
Kampanja prikupljanja sredstava za otvaranje stvaralačke laboratorije
Noć je bila tamna i gusta kao melasa. Teška magla i kiša, prokleti novembar, kao da nije mogao da bude drugačiji u veku najvećih klimatskih promena.
I ovaj mesec je gust. Svi ti načičkani datumi, promocije i proslave, priredbe i performansi, gomila nekakvih aktivnosti pod krovom jer ko bi sada smeo da se provodi napolju. Pored toga što je hladno i vlažno, lako te proguta noć. Stopa kriminala je stopa Jetija ili nekog prokletog trola i gazi ceo ovaj avetinjski grad. Toliko je više zavladalo bezakonje da se ni za ubistva ne ustaje iz stolice, izlazi iz stanice, pali rotacija. Moraš da imaš vezu u partiji pa da se neko potrudi da makar izađe na mesto zločina, kada ti pacovi ubiju nekog bitnog. I to je sve, izađu i ništa. Eventualno će se ponašati kao da si ti kriv i pokušati da reše slučaj na licu mesta.
Poslednji put kada sam bio u Leskovcu bila je zima 1954. godine. Tri leta ranije otac je, kao priznati industrijski inženjer, dobio premeštaj iz Niša a ja sam tek završio četvrti razred. Sećam se hotela, odmah preko mosta, kada se pređe Veternica, sa desne strane, siromašnijeg nego hotel Dubočica. Međutim majka je i sa time tada bila zadovoljna. Prvi put je imala na raspolaganju električni štednjak, sa dve ishabane ringle, većom i manjom. Živeli smo samo u jednoj sobi. Takav smeštaj se ispostavio kao privremeno rešenje. Nije potrajao jedno polugodište. Iako je otac redovno propuštao da se učlani u partiju bili smo nasilno useljeni u vilu vlasnika najveće tekstilne fabrike u Leskovcu. Njegovu manufakturu su britanski saveznici sravnili sa zemljom, da li zbog okupatora ili zato što se kvalitetom približio engleskim štofovima, nikada nije saznao. Kako je pisalo u rešenju koje je takođe nasilno uručeno njegovoj ženi, višak njihovog životnog prostora bio je dat na raspolaganje mojoj porodici na neodređeno vreme, tako da smo se nastanili u prizemlju.
Pljusak u ravnici.
Skrivena ispod žalosne vrbe, nekoliko koraka od druma, prekrivena preko glave navy blejzerom koji je već sasvim bio mokar, namerila je do grada. Podnevni autobus joj je opet pobegao, za malo. Tražeći pogledom prozor među nimbostratusima, očekujući tračak sunčane nade, nije primetila VW type 2, koji se pojavio niotkuda i zaustavio blizu nje. Kratki zvuk sirene, kako bi joj skrenuo pažnju. Okrenula se, nabacila osmeh na lice i već je skakutala ka spasonosnom prevozu. Veliki drečavi peace sign se odbacivao od njene još veće grudi. Zanosila je bokovima, a okvašena kosa, vezana visoko, klatila se i levo i desno. Obrisala je kapi sa obraza. Bila je to kiša.
- Možeš da me odbaciš do grada?
Već se bila uhvatila za kvaku i presavila blejzer u drugu ruku.
- Mogu…