I
Košmar. To je bio košmar.
Jedino u snu, plavooki momak, moj dragi, gazi bos po trnju i trči kroz gudure. Oblaci su beli, ali prete. Hoda i puzi preko polja kuda će se prostirati rupama korumpirani auto-putevi. Nestaje u tami šuma koje će izgoreti, nikoga neće boleti. Na obali mrtvog okeana, on plače. Ova zemlja, trula, nema izlaz ni na more. Pošteno jezero nema. Hiljade raka, nalik ustima, na grobljima, zjape i traže svoje. Biće sve više gladnih. Vidim da vidi, dete odraslo s vukovima, reku ljudi koja odlazi preko reke (most je prazan jedino u cik zore), roze kravate iz kojih kaplje krv, merdevine za nigde, naslonjene na maglu i ljude koji se veru i klize s njih, deset hiljada usta žvaću u istom, zadatom ritmu, four to the floor. U rukama dece, noževi, igle, cigle.
"Kriza je na pomolu"
Ankara -- Predsednik Turske Redžep Tajip Erdogan rekao je da je izjava predsednika SAD Donalda Trampa o priznanju suvereniteta Izraela nad Golanskom visoravni "nesretna".
IZVOR: BETA, TANJUG
СЕЛФИ ПРОСВЕТЉАВА
prestaću da jedem sisare
Gubim razum u stanu koji ne osećam kao moj, iako je moj. Neko je morao da umre da bih živeo, dostojno čoveka. Mislim da ću prestati da jedem životinje, ili makar sisare. Imam određen cilj u životu. To govno je neko drugi zakucao daleko ispred u magli. Ne vidim šta je ali mogu da namirišem da je sranje.
Mi smo priredili ovaj cirkus za vas, gubavci, treslo se sa razglasa, radili smo naporno prethodnih godina u vašu korist, govnari, zar hoćete da nam rušite dvorac od peska, hoćete da nas uništite, sav naš trud, ma teraj te se bre u kurac, kurac, kurac… Eho bi se gubio posle tri repeticije. I kao sa onih sezonskih tura koje bi s proleća ili s jeseni prolazile kroz komšiluk i nudile čišćenje dvorišta, podruma i šupa, odvoženje nepotrebnih stvari, i sada se traka, posle kratke pauze, nastavljala sa MI SMO. Tek bi posle sedam osam ponavljanja monotoniju razbila neočekivana digresija, da, volim ovo, dobar ritam imamo, svi su dobrodošli, pa naravno, svi ste dobrodošli, sve vas volimo, lepo je, zabava, život, mladost, budućnost, skroz smo za to… I kao da je policijski čas iza ugla ili bliže, kada bi kombi sa ledeno-jezivom poslasticom naišao, svi bi u komšiluku ubrzano nestajali s ulice, gmizali u svoja dvorišta, podrume, šupe. Klinci bi istrčavali iz žbunja spuštenih gaća i gledali kako da ispare neprimetno preko glavne ulice.
TIHI NAČIN
I
Iako mi nikada nisi bila neophodna, iako si mi često donosila samo bol, bio sam na kolenima, jeo te i hranio te, gubio nekad čitav jedan dan, da te nasmejem. Svet koji si vukla za sobom bio je tako jasan, kristalan, da nisam mogao da te ne uzimam za ozbiljno, daleko bilo da te prezirem. Dobio bih, katkad, bitku ali bih uvek gubio rat.
Ptice beže preko ekrana neba, ostavljaju prazninu za mrak. Kiša prati. Kao kletva si, koja ima ime. Ana budi mi rana. Bila si u stanju da izmišljaš tokom čitave noći, pored uključenog i mutiranog TV-a. Tako bismo ostali budni do jutra. Opijena sobom, ali ne u pežorativnom smislu, bila si raspoložena da se posle posla viđaš uvek sa nekom drugom prijateljicom. Uveče bi se vratila, ne bi me ni poljubila.
odrastanje u saveznoj državi virdžini
spisak za odstrel
Sa nekih trinaest četrnaest godina, kada su sve moje vršnjakinje jurile za nekim zarozankom, valja dodati slinavim, koji ne zna ni gde je šupalj ali je spreman da glumi frajera, kinji i naređuje, mene su počele opsedati knjige, naročito one iz lokalne biblioteke. Izgleda da je od samog početka moj život bio pod komandom opsesija. Do tad je moja ceremonijalna faza, kao i nešto kasnija predatorska, bila odavno duboko pokopana, iza mene i iza sugrađana, na zgarištu zadnjeg dvorišta, ali ostala je neka tanana veza, kao dim koji se diže sa paljenog pačulija, ponovo neka olfaktorna narkoza, izazvana vonjom knjiga iz stare zgrade vojne magaze koja je pretvorena u biblioteku. Možda kombinacija zadaha zaostalih metalnih kutija, masti za podmazivanje šarki i uvek prisutne vlage sa miomirisom novih knjiga koje su tamo stizale da ostare i budu zaboravljene, da svako malo završe na nekoj lomači, zbog nedostatka prostora, ne znam.
Svanulo je iznad kineskog restorana Žuto more. Starija žena, sklona preteranoj higijeni, ribala je sa prozora svog WC-a isparenja ulja iz friteze nataložena u vidu tanke, žućkaste, masne skrame. Prozor je bio na trećem spratu zgrade od žute fasadne cigle, jedva tri metra udaljen od metalne cevi restoranskog dimnjaka. Sprat iznad, devojka nefarbane kose boje meda započinjala je dan uz muziku... Oh all the things you do, cause you were all yellow, moglo se čuti kroz odškrinut prozor.
Viriš kroz ključaonicu u sobu, s fasciklom u ruci. Vidiš golog čoveka kako stoji na sred sobe. Čovek u crnoj haljini vreba iz mraka. Sveća i prsti oko nje ga odaju. Spremna je za uzglavlje ali još ne gori.
Pitaš:
- Ko si ti?
Pitaš:
- Zašto si go?
On se okreće i kaže:
- Svi u životu nekada moraju da stoje goli. Tako i predsednik republike mora nekada da stoji go! Ja sam predsednik republike!
Trudiš se da razumeš kako ali jasno ti je samo da si to ti, kada ostariš.
Nešto ti se dešava ali ti ne znaš šta je to?