Nekada davno u zemlji preko sedam mora i sedam gora, sedam jezera i sedam peščara, sedam ravnica i sedam sitnica, je bila postojala jedna šuma. To nije bila čarobna šuma ali se završavala zidom. Zid je bio visok i masivan toliko da se mogao videti sa Meseca. U krug nigde na njemu nije postojala kapija ali su jasno štrčale kamere video nadzora. Unutar zida, ako bi se nekako prešao, video bi se dvorac koji je imao samo jedna vrata, sveže zazidana, a na svim prozorima su bile spuštene roletne. Ispred svakog zatvorenog prozora, kada bi se gledalo iznutra, je bila navučena teška crna
Fridrih je bio uplašen. Nije želeo da se to vidi, pa se pravio smiren. Znao je da to što treba da uradi nikako nije dobro. Znao je da može nastradati. Merio je da su mu šanse da se izvuče minimalne, obavili posao ili ne. Sada nema nazad, moraće da uradi kako su drugi isplanirali. Znojio se. Prste nikako nije mogao da smiri.
Kučence je švrljalo levo-desno kao da je sve u redu, bez pretpostavke o sopstvenoj sudbini. A sudbina psa spašenog tek nešto više od tri meseca ranije bila je nepredvidiva.
Nešto što je isprva izgledalo kao obična senka krenulo je korak dva prema nama do podnožja zemljanog uzvišenja. Obratilo se psu na nekom jeziku koji nisam razumeo. Usled sledećeg približavanja od korak dva glasovi su postali jasniji ali meni i dalje nerazumljivi. Međutim senka je dobila oblik i sada je bilo jasno da je to devojka koja čeka ponoćni autobus za nigde. Zatvorio sam usta i počeo da dišem samo na nos što vrlo retko radim. Utišao sam sebe.
park između dva dvora, između dva rata
Nikada nisam pomišljao da ću otići na maskenbal, maskenbal je za dijabole. Međutim zaljubio sam se pa mi je svašta dozvoljeno. Tema su Senke nad Balkanom, ili šire od toga, ceo period između dva rata. Nisam smislio ništa bolje od iznajmljivanja komplet kostima, pa recimo buržuja, iz tog perioda. Mogao bih da budem i bankar i ministar ali i grobar, ako ćemo iskreno. Niko ne bi trebalo da gleda sebe u ogledalo kada je neko drugi.
drugarice/bivše devojke
Imao sam jednu drugaricu/bivšu devojku koja mi je govorila: ovo nije seks, ovo je ekstremna empatija. Mi se naravno nikada nismo stvarno upoznali zato još uvek mislim na nju, ko je ona. Više se ne srećemo, nikada joj nisam pisao, niti je nazvao. Valjda nije tako jednostavno.
tri pesme iz distokične zbirke
Za početak da kažem da mi je drago da smo mi advokati prestali da budemo najveći zlikovci srpskog društva koji ne želimo da plaćamo poreze i što su nas u toj ulozi u međuvremenu zamenili još više zli frilenseri.
odrastanje u saveznoj državi virdžini
vrbovanje percepcije
Nisam stigla ni do pola a prošlo mi je kroz glavu u jednoj pauzi čitanja, kako to da ova knjiga nije bila na spisku. Bila sam toliko fascinirana da sam se jednom izletela pred majkom dok sam joj pomagala da spremi letnju slavu i rekla kako čitam neverovatnu knjigu i da ako je 10% onoga što ovaj čovek piše istina to je više nego ludo. Sada znam da je to srednje mlaka knjiga. Haksli davi o svojim pantalonama i Hildegardom fon Bingen ali postojao je trend u evoluciji deljenja psihodeličnih iskustava kada su se veličale knjige, muzika, autori, umetnost uopšteno govoreći, hrana, parfemi, melemi za čula tako reći, pa se neko uradi i otvori, kod nas na primer, monografiju Dušana Džamonje iz ’69, oljušti kivi i odatle tripuje. Ali, kao što rekoh na početku, imala sam premalo godina da bih sve pohvatala, ali shvatila sam da postoji nešto tamo, neka istina, kao kod Moldera i Skali ili kao u pravoslavnom hrišćanstvu, i da me čeka.