«Gej parada mora da se održi isto kao što je i Prozor morao da padne. Po naređenju vrhovne komande. Tako da ovih dana, pred predstojeću gej paradu u Beogradu, cela priča dobija metaforične obrise lakmus papira, koji će odrediti ne samo kiselost ove sredine spram promovisanja najvažnijeg društvenog i kulturnog koncepta Velikog Brata nego i stepen naše kolektivne zavisnosti od naređenja sa Vrha. Nemojmo da se zanosimo. Naređenje je naređenje, pa je svako političko opiranje na tu temu samo bacanje prašine u oči domaćoj javnosti.»
Drago mi je što mogu da ustupim prostor svojoj gošći Kleinemutter.
Moje dete je dete sa posebnim potrebama ili dete sa invaliditetom 100% ili hendikepirano dete ili kako god već zovu ovakvu decu, ali moje dete je jedno toplo dete, koje se raduje životu, koje uživa u sadržajima u kojem uživaju i druga tipična deca. Moje dete je moja srećica !
Robert Fisk, dopisnik Indipendenta sa Bliskog istoka, je govorio na petom godišnjem forumu Al Džazire, 23. maja. Ovo je tekst njegovog govora.
Moć i mediji nije stvar prijatnih odnosa između novinara i političkih vođa, između urednika i predsednika (plural, prim. prev.). Nije samo o parazitsko-osmotskom odnosu između navodno časnih reportera i neksusa moći koji vlada između Bele kuće, stejt dipartmenta i Pentagona, između Dauning strita, forin ofisa i ministarstva odbrane. U zapadnjačkom kontekstu, moć i mediji su stvar reči - i upotrebe reči.
Radi se o semantici.
Odvikla sam se od gledanja vesti. Nekako. Više od pola života sam manijakalno slušala/gledala vesti. Više puta dnevno. Onda sam počela da ih čitam. Komentarisanje se podrazumeva. U stara dobra vremena to su bili dijalozi sa TV-prijemnikom koji se ovde ne mogu preneti bez brojnih tačkica i bipova, a onda je internet oslobodio moje ukućane tog zadovoljstva, omogućivši mi da (u tišini, uz povremeno škrgutanje zubima) pišem komentare. (Utisak nedelje, gratis, od kad postoji naravno.)
Odvikavanje je usledilo više silom prilika nego slobodnom voljom..
Blogogošća: Mlekac
U Beogradu, kiša je, najčešće, razlog za depresiju. Onaj neminovan faktor koji upropaštava brižljivo isplanirane vikende, satima pripremane toalete i frizure i, naravno, dobro raspoloženje. Trpimo je, ali jedva.
U Bocvani kiša je – život! Najveći blagoslov koji može da postoji. Toliko je važna da je po njoj imenovana i nacionalna valuta – Pula (kiša). Svaka zdravica,
Ljudi odvajkada na najrazličitije načine ubijaju vreme trudeći se da ono ne ubije njih. U redovima za nove putne isprave, recimo: od ideje da, dok u pola glasa psujete administraciju, organizaciju i propise, malo poubijate okolinu i sebe pride, do ideje da ubijete samo vreme - mali je, ali značajan korak. Paradoks (redova, a i nas u njima) je u tome što i najduže čekanje, besplodno uglavnom, neki od nas plodonosnim umeju učiniti: ne slučajno, sasvim sam siguran, ideja za ovaj tekst nastala je u jednom od tih redova. Autor je moj i Vaš večerašnji gost – babmilos.
Znate li šta je jedna zemaljska godina? Za neupućene i zaboravne, to je vreme potrebno da planeta Zemlja načini jedan pun obrt oko matične zvezde, Sunca. A šta je jedan dan? Naravno, vreme potrebno da planeta Zemlja načini jedan pun obrt oko sopstvene ose rotacije. Ova dva pojma očigledno nemaju puno toga zajedničkog osim što su oba vremenske veličine. (Ne postoji suštinska korelacija godine i dana.) Međutim, zanimljiva je činjenica da su ta dva pojma uveliko po meri čoveka: dan je usaglašen sa ciklusom naše radne energije, a godina sa životnim kapacitetom. Jedna godina traje 365,2422 dana. Zašto baš toliko? Nema razloga, u pitanju je slučajnost.
Poučeni, a i ohrabreni iskustvima sa prethodne ankete, nas nekoliko kolege @a_jovicic i @little_radojica skuvali smo malo bolju, koja obećava da će biti korisnija, informativnija i da će bolje popuniti prazninu koju profesionalne ankete ostavljaju, a to je činjenica da amateri (a gledajući ovu dvojicu rekao bih nadareni) sa potpunim odsustvom bilo kakvog interesa osim radoznalosti mogu da poklone javnosti.
... koga mrzi da čita može odmah na glasanje odavde!
gost autor: kleinemutter
Surovo je vreme došlo. Ljudi imaju sve manje posla, sve manje hrane, a sve više računa i problema.
Rešili ste ( I to nikako nije u redu. ) da udarite na najnemoćnije, na decu sa smetnjama ili osobe sa invaliditetom.
Srbija u svom zakonu o socijali propisuje razne usluge koje treba da imaju ove osobe. Većina od toga se ne ispunjava ili se ispunjava tako da to više liči na izuzetak a ne na pravilo.
Ovde
- naucio me nikola jedan vic ali ima ruznu rec. da ti pricam?